Preseljenje stanovnika s područja Miholjica i okolnih sela tijekom 19. stoljeća na prostor Svetog Vida i izgradnja današnje crkve usred naselja 1890. godine, a posebice proglašenje Svetog Vida župom potkraj 1918. godine, pružilo je poticaj cjelovitom uređenju župne crkve izvana i iznutra, te uređenju prostora oko crkve i gradnji zvonika. Budući da nas od tog vremena dijeli cijelo stoljeće, želimo se sada s vremenskim odmakom prisjetiti pojedinih graditeljskih zahvata koji su oplemenili, osvježili i učinili lijepim crkveni, duhovni i uljudbeni prostor naselja u kojem živimo.
Nova crkva u središtu naselja
Jednobrodna crkva sv. Mihovila u Svetom Vidu, koju su 1890. godine izgradili poduzetnici iz Omišlja, Ivan Albaneže, Matej Feretić i Anton Kraljić, poprimila je izvana izgled stabilne i reprezentativne pravokutne građevine, s malo suženim prezbiterijem, uz koju je s lijeve strane poslije priljubljena kapela Svetoga Križa. U produžetku iza prezbiterija smještena je sakristija. Crkva je postavljena u skladu s uobičajenom kršćanskom praksom u smjeru istok-zapad. Izvana je dužine zajedno sa sakristijom 27, širine 10,40 i visine 8,45 metara. Otmjeno pročelje crkve skladno je stilizirano; u sredini se nalazi veliki okrugli prozor, vrh krova završava s malim kamenim križem, a nad zaobljenim glavnim ulazom stoji upisan broj – 1890, koji podsjeća na godinu gradnje. Kod ulaza u crkvu malo je predvorje ograđeno staklenim vratima. S jedne strane predvorja prilaz je koru koji se nadvija nad ulaznim dijelom, a s druge strane vrata vode u malo spremište. Bijela kamena ploča na zidu bilježi podatke o gradnji crkve i posljednjoj većoj obnovi.
Proglašenje Svetog Vida župom 1918. godine potaknulo je župnika da sa vjernicima krene u cjelovito uređenje crkvenog prostora i intenziviranje vjerskoga života. Stoga želimo ovdje približiti važnija vanjska zbivanja iz toga vremena.
Crkva iznutra
Crkva iznutra ostavlja profinjeni dojam sakralnoga mjesta sabranosti, molitve, tišine i mira. Ugođaju lijepoga pridonose skladno uređeni prostor, počevši od svetišta, bočnih oltara sa svetohraništem, do klupa za vjernike; zatim zidne slike koje prevladavaju cijelim plohama, prozorski vitraji i drugo. Lijepi trijumfalni luk baroknoga izgleda nadsvođuje prilaz svetištu koje je podignuto s dvije stube od površine ostalog dijela crkve. U središtu je svetišta postavljen u novije vrijeme veoma jednostavni mramorni oltar prema puku i sa strane ambon u skladu s novim
liturgijskim propisima. S desne strane oltara postavljena je obnovljena krstionica, prenesena iz stare miholjske crkve. Dva bočna oltara, ukusno izrađena od orahova drva 1906. godine, s velikim kipovima Srca Isusova i Bezgrješnog Začeća, predstavljaju vrijedni ukras crkve. Tijekom obnove svetišta na desni je oltar preneseno i pohranjeno svetotajstvo. Novo je svetohranište nedavno izrađeno od fino obrađenog metala, dar Meri Nenadić.
Crkva je 1913. godine nabavila pneumatske orgulje, djelo A. Dermiča iz Slovenije. Međutim, već od početka nisu ispunile očekivanja. Zasigurno je kurat Petar Orlić, kojemu je jako stajalo do crkvenog pjevanja, ostao razočaran kad je upisao u Kroniku: …Za vlažnih jesenjskih, zimskih i proljetnih vremena sviraju naopako, a za suhih ljetnih vremena baš nikako… Još su uvijek izvan uporabe na koru. Današnje elektroničke orgulje, smještene u donjem dijelu crkve, dar su svećenika Antona Spicijarića.
Električnu rasvjetu crkva je dobila još 1931. godine i već je tada primjereno osvijetljena, posebice svetište i oltari.
U crkvi impresivno djeluju zidna dekoracija i vitraji na prozorima koji obogaćuju crkvu svježinom, razigranošću i osebujnom draži. Slikar Ivan Volarić iz Vrbnika oslikao je zidove svetišta crkve odmah nakon izgradnje, ali su zbog vlage boje izbljedile, a likovi na slikama postali neprepoznatljivi. Stoga se župnik prije sto godina odlučio na novu dekoraciju crkve. Prihvaćena je ponuda slikara Slavka Pengova iz Ljubljane koji je na zidu uz luk koji dijeli glavni dio crkve od svetišta izradio dvije velike slike: jedna je s likom Ivana Krstitelja, a druga prikazuje sv. Petra s ključevima u ruci. Poviše prozora u središnjem crkvenom dijelu četiri zidne slike uprizoruju evanđeliste. U svetištu su prebojane dotrajale Volarićeve slike zagasitim koloritnim tonovima i čine prostor svečanim. Radovi oslikavanja crkve dovršeni su do Božića 1931. godine.
■ S desne je strane oltara obnovljena krstionica, prenesena iz stare miholjske crkve
Godine 1954/55. postavljeni su vitraji na bočne prozore crkve, mahom darovima iseljenika u Americi. Na pet prozora s jedne, i isto toliko s druge strane, prikazani su likovi svetaca; u svetištu sv. Vid i sv. Ana; u središnjem dijelu: sv. Josip, Ivan Krstitelj, Bezgrješno Začeće i Srce Isusovo, sv. Antun i sv. Terezija, a uz njih uočljivi detalji miholjskoga kraja sa simbolima vjere.
Pri dnu slika upisana su imena darovatelja. Tri manja prozora s vitrajima nalaze se i na kapeli Svetog Križa uz svetište koja se gradila u vrijeme postavljanja prozorskih ukrasa.
Crkvene klupe izrađene su od kuhane hrastovine i postavljene 1932/33. godine. Budući da su poprilično dotrajale, nedavno su zamijenjene novim hrastovim klupama s lijepo izrezbarenim glavama. Prijašnja je ispovjedaonica također nedavno zamijenjena novom sa zatvorenim prostorom za ispovjednika i penitenta.
Crkva se neprestano uređuje i redovito održava. U povodu stote obljetnice gradnje izveden je jači obnoviteljski zahvat na crkvi ponajviše sredstvima iz ostavštine domaćega svećenika Antona Spicijarića.
Tijekom boravka u Svetom Vidu (1962 – 2002), sestre Sv. Križa brinule su o urednosti i čistoći crkve. Zadnjih godina župljani vode brigu o crkvi.
Prostor oko crkve
Budući da je župna crkva sv. Mihovila u Svetom Vidu smještena u središtu naselja, prostor ispred nje postao je veoma brzo mjestom redovitoga okupljanja ljudi, posebice nedjeljom i na blagdane prije i poslije službe Božje i prilagođavao se namjeni i potrebama župe. Posebno se uz crkvu ističe novosagrađeni zvonik, a s druge strane mjesna cisterna. Istodobno su uz crkvu ojačali cestovni pravci prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu, pa je stvorena središnja raskrsnica širega područja.
Gradnja zvonika
Zvonik, mjesto gdje su smještena zvona koja svojim zvukom pozivaju vjernike na bogoslužje i pobožne čine, svojim postojanjem i izgledom često obilježava naselje i šire područje. Upravo je to slučaj sa Svetim Vidom. Odmaknut nekoliko metara od crkve, smješten je s njezine lijeve strane. Nije podignut u isto vrijeme kada i crkva, već punih 36 godina kasnije. Tijekom gradnje crkve razmišljalo se i o zvoniku kojemu je bilo određeno mjesto iznad sakristije pa su već tada postavljeni temelji. Kao privremeno rješenje na začelju crkve bio je postavljen tzv. rimski zvonik u obliku preslice, sa dva otvora za zvona.
U tijeku Prvoga svjetskog rata 1917. godine uzeta su oba zvona za vojne svrhe, a ista je sudbina zadesila i zvono kapele sv. Vida. Malo zvono s groblja postavljeno je tada u crkvu. Poslije rata počelo se skupljati sredstva i naručena su u Splitu tri zvona, te nabavljena i postavljena na svoja mjesta 1925. godine.
Istodobno su mještani Svetog Vida u New Yorku pokrenuli akciju prikupljanja sredstava za izgradnju zvonika. Osnovali su posebni odbor u kojem je bio najagilniji Josip Lesica Vickin. Potaknuli su ljude kod kuće da osnuju odbor koji će u suradnji s odborom iz New Yorka ostvariti ideju o gradnji zvonika. Građevinski poduzetnik Maletić iz Crikvenice preporučio je dva ogledna uzorka: zvonik u Polju i drugi u Svetom Jakovu, današnjem Jadranovu. Odbor u New Yorku priklonio se nacrtu zvonika u Svetom Jakovu. Gradnja je povjerena građevinskom poduzetniku iz Punta Ivanu Žicu. Kamen temeljac zvonika blagoslovio je dana 27. srpnja 1926. godine privremeni upravitelj župe Mihovil Mužina. Ispod temeljnog kamena s jugozapadne strane stavljeno je nešto kovanog novca i spomen-ploča s poveljom o gradnji.
Do kraja 1926. godine zvonik je sagrađen. Kvadratnoga je tlocrta, vanjskih mjera u prizemlju 4 x 4 metra, visine 30 metara. Dno zvonika, do visine metar i pol, izrađeno je iz domaćega tesanog kamena, a nastavak čine zidovi sa žbukom. Nad donjim, kvadratnim dijelom zvonika, uzdiže se osmerokutno prilično visoko podnožje piramide s otvorima sa svake strane s ukrasnim stupićima. Prema visini penje se piramida koja se su žava i nosi kuglu u koju je usađen željezni križ.
Poviše ulaza u zvonik tekst na kamenoj ploči svjedoči o godini gradnje i graditeljima, a iznutra na zidu zvonika postavljena je ploča u znak zahvale Josipu Lesici, pokretaču i organizatoru gradnje zvonika. U zvonik je postavljen javni sat koji je veoma precizno otkucavao četvrti i pune satove i pokazivao vrijeme dok je radio mehanički, a to isto čini sada s električnim pogonom.
Kad je sagrađen zvonik, postavilo se ozbiljno pitanje nabave zvona jer su postojeća, netom nabavljena, bila premala. U Zagrebu su nabavljena tri velika zvona i 1928. godine postavljena su na svoje mjesto. Najveće, težine 559 kilograma, ima ton As, nosi ime sv. Mihovil, a na njemu je lik sv. Mihovila i natpis: Darovali naši Amerikanci 1927. Oglašava se svojim znakovitim dubokim tonom ujutro, u podne i navečer. Srednje zvono, težine 280 kilograma, ima ton C, nosi ime sv. Marija, a na njemu je reljef sv. Marije s natpisom: Doprinosima naših Amerikanaca – 1927. Najmanje
zvono, težine 127 kilograma, ima ton Es, nosi ime sv. Nikola. Ispod lika sv. Nikole piše: Milodarima sakupljenim u Sv. Vidu – 1927. Komandni je sustav smješten u sakristiji. Do 1983. godine zvonilo se ručno, a tada je s novim nosačima i postoljima ugrađen električni mehanizam koji pokreće zvona i sat.
Zvonik, vidljiv izdaleka, svojim izgledom i visinom koja nadilazi sve druge zgrade, postao je zajedno sa župnom crkvom prepoznatljivi znak mjesta. Nedavno je zajedno sa crkvom obnovljen i obojen toplim bojama. Svojom vitkošću, skladom i ljepotom oblikuje vizuru Svetog Vida.
Župna kuća
Stara župna, odnosno kuratna kuća, bila je u Miholjicama uz cestu koja vodi za Omišalj na lokalitetu Petilokva, oko 350 metara južno od nekadašnje crkve ili današnjega groblja. Spada u osebujno narodno graditeljstvo našega kraja i ubraja se u zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske. Zidovi kuće, prilično dobro sačuvani, dopiru do krovišta. Vidljivi su prolaznicima jer je zgrada smještena uz glavnu otočnu promet nicu. Postoje planovi i zapisani stručni savjeti da se zbog svojega položaja zgrada uredi te zaživi kao atrakcija za posjetitelje.
Kurat Matej Justinić preselio se iz Miholjica 1863. godine u svoju kuću blizu škole, današnji Društveni dom koji nosi njegovo ime. Njegovom smrću 1894. godine iznova je zaživjelo pitanje stana za svećenika jer je svoju kuću oporučno ostavio nećakinji Kati Gržetić dok je ona živa. Svećenici na službi u Svetom Vidu morali su potražiti stan u privatnim kućama.
Nakon dugih pregovora izvršena je zamjena nekadašnje kuće Mateja Justinića za zgradu podopćinskog ureda, preko puta župne crkve. Župnik Josip Bogović uselio je u nju 1928. godine i od tada je ona postala župnom kućom sa stanom za svećenika i župnim uredom. Tek je 1973. godine provedena službena zamjena vlasništva. Župna kuća, u kojoj stanuje svećenik gotovo sto godina, obnavljala se i uređivala u više navrata izvana i iznutra i postala je važnim mjestom duhovnog i vjerskog života Župe Sveti Vid.
vlč. Anton BOZANIĆ
