Franjevački samostan sv. Marije Magdalene (samostan Sv. Marije Magdalene, Porat, rješenje o Registraciji spomenika kulture, 1973.),franjevaca trećoredaca glagoljaša se nalazi na zapadnom dijelu dubašljanske uvale, u neposrednoj blizini naselja Porat. U samostanu je crkva Sv. Marije Magdalene sagrađena sredinom 16. stoljeća. Zapadno od Porta iznad zaljeva Sv. Martin su ruševine benediktinskog samostana i crkve iz 12. stoljeća.

Samostanski kompleks ima u tlocrtu oblik slova “U”. Svi objekti imaju visinu jednog kata. S bočne strane nalazi se longitudinalna crkva sv. Marije Magdalene s četvrtastom apsidom i dvjema pobočnim kapelama. U XV. stoljeću na ovom mjestu postojala mala kapela sv. Marije Magdalene, koju je knez Ivan Frankopan je 1480. godine darovao franjevcima trećoredcima. Pretpostavka je da franjevci trećoredci 1850. godine počinju graditi samostan uz kapelu koju su s vremenom proširili za bogoslužje. Vrijeme izgradnje samostanskog kompleksa je upitno jer nema sačuvanih dokumenata nakon što je samostan bio zapaljen. Crkva Sv. Marije Magdalene posvećena je 1557. godine. Godine 1556. Gerolamo i Francesco da Santa Croce je naslikao poliptih za glavni oltar nove crkve. U svetištu se nalazi barokni mramorni oltar iz 1730. godine. Crkva ima dvije pokrajnje kapele s pripadajućim oltarima. Kapela s lijeve strane crkve s oltarom sv. Nikole a kapela s desne strane crkve s oltarom sv. Roka. Samostan je u sadašnjem obliku od XVIII. stoljeća. Godine 1850. u samostanu je izgrađen veliki toš – mlin i tijesak za preradu maslina, kojim se koristio ne samo samostan već i okolno stanovništvo, a sačuvan je u izvornom obliku do današnjih dana. U drugoj polovici XX. stoljeća samostan i crkva su obnovljeni te je u podrumu otvoren reprezentativni muzej u kojem se čuvaju umjetnički i uporabni predmeti koji su se tijekom stoljeća skupili u crkvi i samostanu i tako prikazan život franjevaca trećoredaca kroz povijest na ovom mjestu. Samostan ima arhitektonske vrijednosti koje su karakteristične za ovu vrstu sakralnih objekata kao i kulturno-povijesnu vrijednost zbog glagoljice koja se tu njegovala. U dvorištu samostana postavljen je lapidarij s kopijama najstarijih i najvažnijih hrvatskih glagoljskih natpisa.

Redovnici ovoga samostana (dva redovnika) okupljaju u svojoj crkvi vjernike iz sela Porta i Vantačića te tako pomažu župniku Dubašnice, a pomažu i drugim župama po otoku Krku. Tijekom svoje povijesti Provincija franjevaca trećoredaca imala je mnogo svećenika baš iz župe Dubašnica, u kojoj se nalazi i ovaj samostan. Danas u samostanu žive i rade dva redovnika.
Adresa: Porat 28, 51 511 Malinska
tel: 051/ 867-048

Župna crkva sv. Apolinara – Bogovići

“Crkva sv. Apolinara bila je Dubašljanima, i još uvijek jest, izvor te crpilište tradicije, čuvarica dubašljanske povijesti i ishodište kulture”.

Prvi se poticaji i zamisli o potrebi gradnje nove dubašljanske župne crkve pojavljuju u puku već potkraj 18.st., prvenstveno zbog brojnih nedostataka stare župne crkve sv. Apolinara što su se bili nagomilali do onoga doba. Ova se, naime, crkva nalazila u danas nestalome selu Dubašnici, usred istoimenoga plodnog polja, s temeljima još iz 12.st. te je već bila trošna. Crkva je tada ipak bila samo obnovljena, te je 1834.g. u njoj zabranjeno bogoslužje. Nova Crkva Sv. Apolinara izgrađena je 1857.g. Trolisna je kapela Majke Božje Karmelske postala svetištem nove crkve. Njoj su pridodana tri nova broda jednake visine, odijeljena četirima masivnim, zidanim stupcima postavljenima na visoku bazu. Crkva je neobično orijentirana; naime, glavni portal gleda prema istoku, a svetište prema zapadu. Dakle, suprotno od uvriježenih običaja. Na bočnim stranama crkve (sjevernoj i južnoj) uzidan je po jedan pomoćni ulaz, a također su sagrađene dvije polukružne kapele u kojima su mramorni oltari. Oltar Gospe Karmelske je na sjevernoj strani, a tamo je prenesen iz obližnje istoimene kapele, gdje je bio u funkciji glavnog oltara. Potječe najranije iz 1644.g. te nosi stilske osobine baroknog razdoblja. Na njemu su dvije mramorne skulpture karmelićanskih svetaca: sv. Terezije Avilske i, najvjerojatnije, sv. Ivana od Križa. Usred oltara ističe se slikana oltarna pala koja prikazuje Majku Božju Karmelsku kako lebdi nad čistilištem. U južnoj je kapeli barokni oltar Gospe od ružarija, dovezen iz stare župne crkve i datiran 1709. godinom. U središnji je prostor svetišta postavljen veliki, mramorni glavni oltar koji također datira iz baroknog razdoblja. Istodobno se uz crkvu gradio i veliki zvonik od tesanog i zidanog kamena visine 28 metara, udaljen od crkve 13 metara. Zvonik je sagrađen 1856.g. Crkva je obnovljena 2007.g. Župljani su sami obnovili krovište, konstrukciju zvona, sakristiju, popravljene su stoljeće stare orgulje, saniran je kor a na prozorske otvore postavljeni su i novi vitraji. Bogatstvu crkve pridonosi i crkveni župni zbor „Nedjeljko Karabaić“ veličanstvenim pjevanjem svetih misa. Više o povijesti same crkve i njenoj izgradnji te povijesnim mjenama pogledajte u  prigodnoj brošuri izdanoj u povodu 150. obljetnice gradnje Župne Crkve. Privitak: GALOVIC_-_DUJMOVIC_Brosura_sveti_Apolinar.

Ruralna cjelina Sv. Vid

Ruralna cjelina Sv. Vid (Sv. Vid, rješenje o Registraciji spomenika kulture, 1976.) sastoji se od uže jezgre naselja i okoliša jezgre kao dijela naselja. Užu jezgru naselja čine građevine oko kapelice Sv.Vida, koja oznakama starijeg načina građenja upućuje na dataciju naselja. Građevine su manjeg pačetvorinastog tlocrta, s terasom na svod pokrivene kanalicama. Širi okoliš čine kamene kuće jedno i dvokatnice veće tlocrtne površine, pretežno pojedinačno postavljene i kao izolirani nizovi starijih građevina prizemnica s terasom na svod. U široj zoni naselja nalaze se gospodarski objekti – mlin za masline i kovačnica, te objekt polukružnog tlocrta, vjerojatno također za gospodarsku namjenu. Odnos jezgre naselja prema široj stambenoj zoni govori o nastajanju naselja u XVI.-XVII. st. oko starije sakralne građevine. Daljnji razvoj naselja veže se uz napuštanje sela Miholjice – Semenje i premještanje Župne crkve Sv. Mihovila iz Miholjica u Sv. Vid. Župna crkva sv. Mihovila izgrađena je 1890. godine a posvećena 1895. godine.

Etno zona Dubašnica

Etnografska zona Dubašnice (Dubašnica, rješenje o Registraciji spomenika kulture, 1972.) obuhvaća skupinu od dvadeset sela na zapadnom dijelu otoka Krka, odnosno ostatke tih skupina. Naselja su otvorenog tipa, a sastoje se od većeg ili manjeg broja okućnica s razvijenim odlikama krčkog predajnog graditeljstva. Okućnica se sastoji od jedno ili više prostornog stambenog objekta, te gospodarskih zgrada od suhozida pokrivenih biljnom građom ili zidanih gospodarskih objekata pokrivenih kanalicama. Arhitektonske odlike građevina očituju se u kamenim kućama pretežno katnicama, s krovištem na dvije vode pokrivenim kanalicama, s kamenim otvorima, te s nadsvođenim prostorom pred ulazom u konobu i kamenim stepeništem na njemu. U unutrašnjosti kuće nalazi se ognjište koje se na vanjskoj arhitekturi kuće iskazuje kao apsida ili četvorouglasta prigradnja. Pojava ognjišta u kućama Dubašnice iskazuje se konstrukcijama masivnih, raznoliko oblikovanih dimnjaka. Organizacija okućnica, naselja i ukupnih prostora interpretirana je suhozidom. Osobitost prostora je veliki broj kamenih g u v n a, koji govore o jakoj poljoprivrednoj kulturi Dubašnice uz stariju – stočarsku. Većina tih naselja su izgubila prostorne i arhitektonske karakteristike zbog agresivne nove izgradnje. Povijesno stanje naselja kao cjelina i stanje pojedinih sklopova građevina u naselju, te arhitektonskih detalja je devastirano te se gube karakteristike seoskog prostora otoka Krka iz kraja XIX. st. i ranije po kojima su ova naselja bila reprezentanat krčke ruralne arhitekture.

Etno zona Miholjice – Semenje

Etno zona Miholjica – Semenje (Miholjice-Semenje, rješenje o Registraciji spomenika kulture, 1975.) obuhvaća navedena naselja s okolišem. Naselja su otvorenog tipa s nekoliko nizova od 3 do 5 stambenih građevina, te s tragovima mnogobrojnih, slobodno smještenih gospodarskih građevina. Naselja su osnovana na otvorenoj poljoprivrednoj površini bogato parceliranoj suhozidnim međama. U kulturno-povijesnom smislu pripadaju području omišaljskog kaštela i prostoru nekad samostalne župe Miholjice. Naselja su između sebe spojena starim putem, kao što su i mnogobrojnim, bogato razvedenim putevima spojeni s poljoprivrednim zemljištem i naseljima dobrinjskog i dubašljanskog kraja. Naselja su ruševna i napuštena, s vidljivim karakteristikama organizacije prostora i predajnog graditeljstva iz polovice XIX. st. Razvitak ovih naselja vjerojatno je bio od polovice XVI. st. do 1836. i 1855. kada je zbog epidemije relativno naglo prekinut kontinuitet života.