Kako vrijeme brzo odmiče, približio nam se jedan od naših najvećih kršćanskih blagdana – Božić. U današnje se vrijeme puno govori o Božiću, ali na odviše izvanjski način, bez zalaženja u njegov istinski smisao. Stoga ću nastojati ovim tekstom dotaknuti jedan vid poruke koja iz Božića proizlazi. Kao ideju koristim jedan redak iz Evanđelja po Luki, jer ono jedino opisuje Isusovo djetinjstvo. Radost Božića proizlazi iz činjenice utjelovljenja Druge Božanske osobe, tj. Isusa, koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja postao čovjekom. Kao što stoji u poslanici Hebrejima:
…Pa budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam on tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu… (Heb 2,14)
Dakle, Rođenje Isusovo za nas je kršćane početak ostvarivanja Božjeg plana otkupljenja. Stoga ne možemo slaviti Božić na ispravan način bez njegove povezanosti s otajstvom Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Istočna ikonografija to lijepo prikazuje kada Isusa u štalici prikazuje položenog u jasle u obliku lijesa, naznačujući tako razlog njegova rođenja i dolaska na ovaj svijet – otkupljenje čovječanstva po muci i smrti do uskrsnuća i pobjede u slavi.
Smisao Božića
U postmodernoj kulturi Božić je sveden ili smanjen na razinu osjećajnosti i romantike, ugođaja koji čovjeku ulijeva neki površni osjećaj mira, ali kao takav nema snagu mijenjati život, nadahnjivati pobjedu nad grijehom i smrću, kako je anđeo rekao Josipu u snu: „On će spasiti svoj narod od grijeha njegovih”. Dakle, radost Božića ne može se svesti na puki sentimentalizam, nego je ukorijenjena u Isusovo poslanje spasenja i otkupljenja čovjeka.
Ako želimo ići korak dalje, onda se trebamo upitati koja poruka za kršćanski život proizlazi iz utjelovljenja Gospodnjeg. Prvo, činjenica jest da svaki čovjek na ovome svijetu ima od Boga točno određenu zadaću. Međutim, ta zadaća nije materijalna, mjerljiva nekim ljudskim, ovosvjetovnim mjerilima, npr. završiti fakultet, sagraditi kuću, imati uspješnu karijeru, nego je usmjerena na ljude kojima nas Bog šalje s ciljem spasenja i susreta s njime.
Mislim da bi Bog gledajući i promatrajući naše obitelji rekao ono što je rekao i Marti u Evanđelju po Ivanu: …Brineš se i uznemiruješ za mnogo a jedno je potrebno…(Lk 10,41)
U današnje vrijeme djeci se nastoji pružiti puno toga. Želi ih se poučiti raznim znanjima i umijećima. Osim škole i fakulteta, mnogi se bave raznim aktivnostima, od nogometa i košarke do klavira i ritmike… Međutim, uspijevamo li djecu naučiti poslušnosti, poniznosti i strahu Božjem koji je početak mudrosti? (Ps 111,10).
Obitelji današnjice
Navest ću i neke primjere koje sam doživio u susretu s našim obiteljima. Mnogi roditelji misle da mogu svojim zalaganjem i brigom oko odgoja ukloniti sve prepreke i poteškoće iz života djece. Stoga valja djeci kupiti sve što požele (pa i najskuplji mobitel da se ne osjećaju manje vrijednim od drugih), pomoći im oko škole pišući im zadaće, a ukoliko ne dobiju dobru ocjenu treba okriviti učitelja koji zasigurno ne zna dobro obavljati svoj posao. U kući valja ići za djetetom i pospremati nered koji on stvara, a kada ga neko drugo dijete udari ili mu na neki način prouzroči trpljenje, mora ići k roditeljima toga djeteta i optužiti ih da su oni krivi za to. Na kraju se čovjek pita: Pa tko je ovdje roditelj? Tko tu koga odgaja?
Naveo sam samo neke primjere u kojima je jasno da su se uloge izokrenule. Nije više dijete to koje treba slušati i biti vođeno u odgoju, nego roditelj. Često se kaže kako roditelji moraju biti prijatelji svojoj djeci, što je potpuno krivo. Sreća u obitelji proizlazi iz toga da svatko spozna i obavi svoju ulogu. Roditelj treba biti roditelj, a dijete treba biti dijete. Ukoliko se pomiješaju ili izokrenu uloge, svi trpe. I ako se želi dijete osloboditi svakog trpljenja, čini mu se jer ga se ne priprema na život koji ga čeka.
Sveta nazaretska obitelj
Sveta nazaretska obitelj primjer je koji nam Bog daje, kako bi nam pomogao shvatiti koje je poslanje kršćanske obitelji. Ona je slika Božje zamisli za čovječanstvo. U njoj svatko ima svoju ulogu. Sve počinje od Marije koja prihvaća navještaj arkanđela Gabrijela. Na taj način ulazi u Božji plan te prihvaća sve poteškoće bez mrmljanja i bunta. Iako je bez Josipovog udjela začela Isusa, ipak mu je podložna i ne oduzima mu autoritet koji mu Bog daje. Josip, naprotiv, ne nameće svoju samovolju, nego sluša Boga koji ga usmjerava i vodi. Josip i Marija su jedinstveni, ali ne i neurotični u odgoju „kao pod staklenim zvonom”, nego djetetu Isusu daju slobodu, što vidimo iz teksta koji kaže da su ga zaboravili kad je imao 12 godina, misleći da je u mnoštvu… Dakle, dopustili su mu da i „pogriješi”, ako to tako možemo reći za Sina Božjega.
I naposljetku, Isus nam pokazuje jednu vrlo važnu vrlinu koja je danas uvelike zanemarena – poslušnost. Sv. pismo navodi da je Isus bio poslušan svojim roditeljima.
Poslušni Isuse, pomozi našim obiteljima slijediti tvoju svetu poniznost i poslušnost sve do smrti na križu, kako bismo mogli postati i dionici tvoje proslave o uskrsnuću u posljednji dan!
Želim vam blagoslovljene božićne blagdane i obilje Božje milosti u novoj 2020. godini!
Marin Dašek, župnik župe Svetoga Apolinara
