Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti… (Lk 2,52)

Kako vrijeme brzo odmiče, približio nam se jedan od naših najvećih kršćanskih blagdana – Božić. U današnje se vrije­me puno govori o Božiću, ali na odviše izvanjski način, bez zalaženja u njegov istinski smisao. Stoga ću nastojati ovim tekstom dotaknuti jedan vid poruke koja iz Božića proizlazi. Kao ideju ko­ristim jedan redak iz Evanđelja po Luki, jer ono jedino opisuje Isu­sovo djetinjstvo. Radost Božića proizlazi iz činjenice utjelovljenja Druge Božanske osobe, tj. Isusa, koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja postao čovjekom. Kao što stoji u poslanici Hebrejima:

Pa budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam on tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu… (Heb 2,14)

Dakle, Rođenje Isusovo za nas je kršćane početak ostvari­vanja Božjeg plana otkupljenja. Stoga ne možemo slaviti Božić na ispravan način bez njegove povezanosti s otajstvom Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Istočna ikonografija to lijepo prikazuje kada Isusa u štalici prikazuje položenog u jasle u obliku lijesa, naznačujući tako razlog njegova rođenja i dolaska na ovaj svijet – otkupljenje čovječanstva po muci i smrti do uskrsnuća i po­bjede u slavi.

Smisao Božića

U postmodernoj kulturi Božić je sveden ili smanjen na ra­zinu osjećajnosti i romantike, ugođaja koji čovjeku ulijeva neki površni osjećaj mira, ali kao takav nema snagu mijenjati život, nadahnjivati pobjedu nad grijehom i smrću, kako je anđeo re­kao Josipu u snu: „On će spasiti svoj narod od grijeha njegovih”. Dakle, radost Božića ne može se svesti na puki sentimentali­zam, nego je ukorijenjena u Isusovo poslanje spasenja i otku­pljenja čovjeka.

Ako želimo ići korak dalje, onda se trebamo upitati koja poruka za kršćanski život proizlazi iz utjelovljenja Gospodnjeg. Prvo, činjenica jest da svaki čovjek na ovome svijetu ima od Boga točno određenu zadaću. Međutim, ta zadaća nije materi­jalna, mjerljiva nekim ljudskim, ovosvjetovnim mjerilima, npr. završiti fakultet, sagraditi kuću, imati uspješnu karijeru, nego je usmjerena na ljude kojima nas Bog šalje s ciljem spasenja i su­sreta s njime.

Mislim da bi Bog gledajući i promatrajući naše obitelji re­kao ono što je rekao i Marti u Evanđelju po Ivanu: …Brineš se i uznemiruješ za mnogo a jedno je potrebno…(Lk 10,41)

U današnje vrijeme djeci se nastoji pružiti puno toga. Želi ih se poučiti raznim znanjima i umijećima. Osim škole i fakul­teta, mnogi se bave raznim aktivnostima, od nogometa i košar­ke do klavira i ritmike… Međutim, uspijevamo li djecu naučiti poslušnosti, poniznosti i strahu Božjem koji je početak mudro­sti? (Ps 111,10).

Obitelji današnjice

 

Navest ću i neke primjere koje sam doživio u susretu s na­šim obiteljima. Mnogi roditelji misle da mogu svojim zalaga­njem i brigom oko odgoja ukloniti sve prepreke i poteškoće iz života djece. Stoga valja djeci kupiti sve što požele (pa i najsku­plji mobitel da se ne osjećaju manje vrijednim od drugih), po­moći im oko škole pišući im zadaće, a ukoliko ne dobiju dobru ocjenu treba okriviti učitelja koji zasigurno ne zna dobro obav­ljati svoj posao. U kući valja ići za djetetom i pospremati nered koji on stvara, a kada ga neko drugo dijete udari ili mu na neki način prouzroči trpljenje, mora ići k roditeljima toga djeteta i optužiti ih da su oni krivi za to. Na kraju se čovjek pita: Pa tko je ovdje roditelj? Tko tu koga odgaja?

 

Naveo sam samo neke primjere u kojima je jasno da su se uloge izokrenule. Nije više dijete to koje treba slušati i biti vođeno u odgoju, nego roditelj. Često se kaže kako roditelji moraju biti prijatelji svojoj djeci, što je potpuno krivo. Sreća u obitelji proizla­zi iz toga da svatko spozna i obavi svoju ulogu. Roditelj treba biti roditelj, a dijete treba biti dijete. Ukoliko se pomiješaju ili izokre­nu uloge, svi trpe. I ako se želi dijete osloboditi svakog trpljenja, čini mu se jer ga se ne priprema na život koji ga čeka.

Sveta nazaretska obitelj

Sveta nazaretska obitelj primjer je koji nam Bog daje, kako bi nam pomogao shvatiti koje je poslanje kršćanske obitelji. Ona je slika Božje zamisli za čovječanstvo. U njoj svatko ima svoju ulogu. Sve počinje od Marije koja prihvaća navještaj arkanđela Gabrijela. Na taj način ulazi u Božji plan te prihvaća sve poteško­će bez mrmljanja i bunta. Iako je bez Josipovog udjela začela Isu­sa, ipak mu je podložna i ne oduzima mu autoritet koji mu Bog daje. Josip, naprotiv, ne nameće svoju samovolju, nego sluša Boga koji ga usmjerava i vodi. Josip i Marija su jedinstveni, ali ne i neu­rotični u odgoju „kao pod staklenim zvonom”, nego djetetu Isusu daju slobodu, što vidimo iz teksta koji kaže da su ga zaboravili kad je imao 12 godina, misleći da je u mnoštvu… Dakle, dopustili su mu da i „pogriješi”, ako to tako možemo reći za Sina Božjega.

 

I naposljetku, Isus nam pokazuje jednu vrlo važnu vrlinu koja je danas uvelike zanemarena – poslušnost. Sv. pismo navo­di da je Isus bio poslušan svojim roditeljima.

Poslušni Isuse, pomozi našim obiteljima slijediti tvoju svetu poniznost i poslušnost sve do smrti na križu, kako bismo mogli postati i dionici tvoje proslave o uskrsnuću u posljednji dan!

 

Želim vam blagoslovljene božićne blagdane i obilje Božje milosti u novoj 2020. godini!


Marin Dašek, župnik župe Svetoga Apolinara


Povezane teme

PRISTUPAČNOST SADRŽAJA AKTIVNA
Veličina slova