Sveta Marija Magdalena rodila se kao Marija u mjestu Magdala u Palestini. Prema predaji, njezini roditelji su bili veoma bogati. Još kao djevojčica ostala je bez oca, a s petnaest godina i bez majke. Neobična joj je ljepota bila uzrokom pada u bludni grijeh. Bila je javna grešnica. Njezino je ime jedno od rijetkih ženskih imena spomenutih u Evanđelju. Marija je, taknuta Božjom milošću, počela razmišljati o obraćenju. Javno je griješila pa je zato i odlučila javno činiti pokoru i zadovoljštinu za svoje grijehe. Grad u kojem je griješila bludno izabrala je i za mjesto pokore. Zato je i nazvana Magdalena (žena iz Magdale).
Evanđelist Luka spominje Mariju Magdalenu u skupini žena koje su Isusa pratile u njegovu apostolskom radu. Bila je uz Isusa u najtežim trenucima njegova života. Zajedno s Gospom bila je pod Isusovim križem na Kalvariji. U društvu anđela ostala je uz grob Isusov, našla se nad praznim Kristovim grobom. Uskrsli Isus se njoj prvoj ukazao i poslao je kao vjesnicu te radosne vijesti svojim apostolima. Vjernički puk uvijek je slavio Mariju Magdalenu kao veliku obraćenicu i njezin dan kao „svetkovinu suza“.
Franjevački samostan i crkva Svete Marije Magdalene u Portu
Prije samostana postojala je kapela sv. Marije Magdalene, koja je i danas u sklopu istog.
Kako je u 15. st. crkva sv. Apolinara bila premala za sve stanovnike Dubašnice, Dubašljani su koristili i kapelu sv. Marije Magdalene.
Oko 1480. g. franjevci trećoredci glagoljaši iz Glavotoka zatražili su i dobili kapelu od mletačke vlasti. Sagradili su samostan i obnovili kapelu te su se naselili u Portu oko 1520. g. i tu su sve do današnjih dana.
U kapeli su tri oltara (dva bočna), a iznad glavnog oltara sa svetohraništem je vrlo vrijedan poliptih sa šest slika. Središnji je lik sv. Marije Magdalene; na stranama su sv. Ivan Krstitelj i sv. Grgur, papa. Iznad njih je lik Bogorodice (u sredini), te lik sv. Franje Asiškog i sv. Kvirina, zaštitnika biskupije. Na lijevoj strani je oltar sv. Nikole s kipovima sv. Nikole, te sv. Petra i Pavla. Desno je oltar sv. Roka i Sebastijana s lijepom oltarnom slikom koja ih prikazuje.
U kapeli se služi svagdanja i nedjeljene sv. mise, koje okupljaju vjernike Porta i Vantačića.
Samostan nije osobito velik i u njemu je uvijek živjelo samo nekoliko redovnika. U samostanskom arhivu ima podosta glagoljskih rukopisa iz 17. i 18. st. koji govore o svakodnevnom životu redovnika te događanjima u prošlosti. Uz arhiv postoji i samostanski muzej koji čuva zbirku crkvenih umjetnina i arheoloških nalaza iz šire okolice Dubašnice. Posebice je zanimljiv potpuno sačuvani toš, mlin za masline, iz 1846., kojeg su koristili stanovnici Porta i okolnih sela. Tu je i starinski čamac – ladva – izdubljen iz velikog komada drveta.
Na zidovima samostanskog predvorja postavljen je glagoljski lapidarij – odljevi 14 najpoznatijih glagoljskih epigrafskih spomenika Hrvatske – između ostalih i Krčkog natpisa, Bašćanske ploče i Valunske ploče.
Zahvaljujući prisutnosti trećoredaca u Portu, od davnine do danas, priličan je broj Dubašljana pristupio tom redu. Prema prikupljenim podacima više od stotinu mladića postali su franjeci trećoredci.
Preko puta samostana i kapele je i samostan Družbe milosrdnih sestara sv. Križa, osnovan 1967. g. One vode brigu o kapeli.
Usp. A. Bozanić, Dubašnica: povijesne mijene, drevna župa …, Malinska, 2014, str. 86 – 88
Izvor: Župa Dubašnica – on line
