Svakog jutra kada iz sobe dođem u dnevni boravak i s prozora razmaknem zavjese, najprije me zabljesne sunce. Budući da prozor gleda na istok, otvori mi se vidik na cestu koja iz Svetog Vida vodi prema Maršićima, na pročelje župne crkve, zvonik, tri kestena koja rastu na platou pred njima, i na kameni križ koji je podignut s druge strane ceste koja vodi prema Rijeci i od koga me dijeli tek sedam-osam metara zračne linije. Nađem se tako ujutro, a i više puta tijekom dana kada pogledam kroz prozor, u onom proroštvu da će križ „gledati svako oko“, a i u njegovom nastavku, koje se tiče onih „koji su ga proboli“. Pred križem je nogostup i tek toliko mjesta da se može zastati, pomoliti se i/ili zapaliti svijeću, a da niste na cesti. Sa svoje zadnje strane križ je dijelom omeđen zidom, a dijelom samom visinom prostora koji se poput kakve pozornice polukružno širi pred župnom crkvom. Križ, s betonskim postamentom na koga je usađen, podignut je, kako to uklesane brojke na njegovom podnožju svjedoče, 1863. godine. (Iste godine s istim natpisom na sebi, podignut je kameni križ uz cestu koja iz Bogovića vodi prema Svetom Antonu na predjelu Bunićevo.)
U knjizi Antona Bozanića, Miholjice i Sveti Vid – od najstarijih vremena do danas, piše kako u župnim dokumentima nema zapisa o postavljanju križa, te autor nastavlja kako je očito da križ „čuva uspomenu na održane misije u vrijeme preseljenja mještana iz Miholjica u Sveti Vid, u vrijeme kada još nije bilo sadašnje crkve.“ Taj podatak svjedoči da je križ postavljen na, kako onda kada je podignut a tako i danas, važno raskršće i čvorište putova koji spajaju sjever i jug otoka, odnosno njegov istok i zapad. Crkva koja je sagrađena dvadeset i sedam godina kasnije, stala je u njegovu pozadinu i sa zvonikom načinila svoje vrsnu kulisu starijem, u kamenu isklesanom križu. Načinjen od četiri kamena bloka, križ kao da svakoj strani svijeta „daje“ je dan svoj dio, jednu „čest“, poput kakve poputbine koracima onih što uzanj prolazeći, nastavljaju putovima života. Uz to, četiri kamena bloka od kojih je sazdan, podsvjesno govore o četiri praelementa: zraku, vodi, vatri i zemlji, koje križ na svojevrsni način istodobno i povezuje i dijeli držeći ih u svojevrsnom balansu (za razliku od nas ljudi!). Kako se ovdje ne prisjetiti jedne drevne blagoslovne molitve uobličene u pjesmu u kojoj se moli blagoslov za „sve četire elementi“.
Što to znači?
Oni koji su križ podigli, u poprečnu „gredu“ uklesali su natpis: S. poslanje. Upravo te riječi zaintrigirale su me kada sam prvi put pred oko pola godine prošao podno križa i pročitao njegov natpis S. poslanje. Što to znači? Na takvim križevima podignutima na raskršćima putova zna pisati: Ja sam Put, Istina i Život. Ili Bog te ljubi, kako je to pridodano jednom drugom javnom križu koji se nalazi s južne strane Svetoga Vida prema selu Kremenići uz posvetu U znak zahvalnosti Jure Fabijanić, 1955. Na križu podignutim pred župnom crkvom u Bogovićima piše: Krist jučer danas uvijek. Svi ti natpisi koliko-toliko su čitki, od nosno razumljivi. Međutim, kako „pročitati“ S. poslanje, kako ga razumjeti? Osjećam se pomalo „fučićevski“ dok pokušavam s kamena razumjeti tih nekoliko latinskih slova kao što je Branko Fučić odgonetavao ona glagoljska. I da mi se ne „zabodu u oči“ svako jutro, vjerojatno bih već davno odustao od mozganja i traženja njihova značenja ali ovako, ne daju mi mira i izazivaju me da se upustim u nekakvo svojevoljno tumačenje ne znajući na kojoj bih drugoj strani potražio odgovor.
Podudara li se ono s mišlju onih koji su ga tamo uklesali ne znam, a ne znam ni hoće li to itko ikada saznati. Pa krenimo. „S.“ je najvjerojatnije kratica za „Sveto“ pa bi cjelovit tekst glasio „Sveto poslanje“. Budući da je tekst uklesan u križ, tada je križ svojevrsni širi kontekst samog teksta pa mislim da bi se dalo na slutiti kako se Sveto poslanje odnosi na onoga tko je na križu visio, tj. na Isusa. U njemu je „prvi sloj poslanja“. On je poslan od Oca, on je Očevo poslanje ili Poslanik. (Tek sad mi počinje biti jasan onaj Isusov zahtjev slijepu čovjeku da se opere u kupalištu Siloamu, što znači Poslanik iz 9. poglavlja Ivanova evanđelja.)
Sav Isusov život, od utjelovljenja, preko javnog djelovanja do muke, smrti i uskrsnuća, Isusovo je sveto poslanje od Oca. Tek bi u „drugom sloju“, „mlađem“ valjalo misliti na naše, odnosno, kršćaninovo sveto poslanje koje smo zadobili po krštenju i u kojem se iščitava naš život kao sveto poslanje u specifičnosti Božjeg poziva i poslanja: očinsko i majčinsko, roditeljsko, dječje, mladenačko, staračko sveto poslanje… pa ono naših službi i profesija (liječnik, učitelj, trgovac, turistički radnik, svećenik…, bolesnik…) koje se također ne mogu izuzeti, ako smo kršćani, iz ove domene „upisanosti u križ“…
Idite po svijetu i propovijedajte evanđelje Možda se ova „slojevitost“ Svetog poslanja lijepo da prepoznati i razumjeti iz onoga evanđeoskog odlomka o dvojici učenika koja su, nakon Isusove smrti, iz Jeruzalema putovali u Emaus. Uskrsli Isus koji im se priključuje na putu, koji im otkriva Pisma, srce ispunja nekom novom toplinom, ulazi s njima u kuću i za stolom lomi kruh… Sveto je poslanje kojim ih Bog po Isusu pohađa. Izazvani tim poslanjem na red dolaze ova dva učenika za koje piše da su se, u strancu prepoznavši Isusa, u isti čas dignuli od stola i vratili u Jeruzalem kako bi ostalim učenicima rekli da je Isus živ. Ovo je učenički odgovor na Učiteljevo poslanje.
Sada mi se bar malo čini razumljivijim zašto su na raskršću putova koji iz Svetog Vida vode na sve četiri strane svijeta, naši stari na križ uklesali natpis S. poslanje. U njemu se da prepoznati Isusovu zapovijed učenicima: „Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje!“ što je povijesno, zasigurno odjek misija koje su se 1863. godine održavale za vjernike ovoga kraja. E sad, što bi bilo da kratica „S.“ na križu nije Sveto, nego Smiono ili Stameno ili Snažno ili Sretno, ili pak Sakramentalno, ali to je već neka druga tema.
A ovdje ostaje tek toliko da ti, poštovani čitatelju, zaželim da Svetim poslanjem s križa, smiono, stameno, snažno, sretno ili sakramentalno na cestama života, i na raskršćima, živiš Uskrs.
Anton VALKOVIĆ,
župnik Župe sv. Mihovila ark. Sveti Vid
