Razgovor s novom voditeljicom područnog dječjeg vrtića Malinska – Dubašnica, gospođom Sandrom Hržić. Sandra Hržić: Ljepota je u tome što rast i razvoj djeteta, igranje i istraživanje, uz roditelja, u najvećoj mjeri može vidjeti i doživjeti i odgojitelj.
Vrtić je drugi dom naše djece. Uz obitelj koja je temelj odgoja djeteta, vrtić ima jako važnu ulogu u razvoju djeteta. Neki misle da je vrtić mjesto na kojem su djeca zbrinuta dok su roditelji na poslu, ali je on zapravo mnogo više od toga.
Svi oni koji su kročili u Područni vrtić Malinska, dobro znaju da je to bajkovito mjesto za djecu. Naše odgojiteljice u vrtiću pripremaju djecu za školu i daljnji život, uče ih razgovarati i sklapati prijateljstva. Svaki dan s djecom osmišljavaju razne aktivnosti, obilježavaju godišnja doba i važne datume u godini, kuhaju, grade, sade povrće i voće, glume, pjevaju, plešu, razgova raju, grle se i tješe, smiju se i plaču. Međutim, za uspjeh svake organizacije, pa tako i našeg vrtića, važna je osoba koji vodi računa da „sve bude kako treba“. Godinama je voditeljica vrtića u Malinskoj bila Bojana Morožin, koja je ove godine otišla u mirovinu, a za novu voditeljicu izabrana je Sandra Hržić s kojom smo obavili razgovor kako bi se predstavila našim čitateljima.
Izabrani poziv odgojiteljice predškolske dobi za mene je ostvarenje dječjeg sna
■ Recite nam nešto ukratko o sebi?
– Rođena sam 1988. godine u Rijeci, a odrasla u Omišlju gdje sam završila osnovnu školu, dok sam srednju Trgovačku i tekstilnu školu završila u Rijeci – Smjer odjevni tehničar. Na kon završene četverogodišnje škole, započela sam studirati predškolski odgoj na Učiteljskom fakultetu u Rijeci. Istodobno s predškolskim odgojem, u Zagrebu sam izvanredno polagala za rukometnu trenericu na Hrvatskoj olimpijskoj akademiji. Od svoje 19. godine vodila sam rukometne treninge mlađih dobnih skupina u Rukometnom klubu Omišalj. Nakon završenog fakulteta, staž sam odradila u Dječjem vrtiću Orepčići Kraljevica, a završetkom stažiranja započela sam raditi na zamjenama unutar područnih vrtića otočnoga Dječjeg vrtića Katarina Frankopan. I tako pet godina, od jednoga do drugoga područnog i matičnoga objekta. Stalan sam posao dobila 2015. godine kada se otvorio novi vrtić u Omišlju. Sveukupno, kao odgojiteljica radim 13 godina; istodobno sam mentorica u stručnom osposobljavanju mladih pripravnica.
U Malinsku sam se doselila otkako sam se udala; majka sam dvojice dječaka, Maura i Ivana. Od 2018. godine radim u Područnom vrtiću Malinska.
Rukometna trenerica bila sam do porodiljnog dopusta. Međutim, još uvijek ne želim s time prestati, u klubu dajem svoj doprinos vođenjem mrežnih stranica, ali i zamjenjujem trenere kada su spriječeni te stručno vodstvo na domaćim utakmicama. Sport je uvijek bio dio mojega odrastanja, provela sam lijepe trenutke u sportu, puno me naučio i pripremio za život.
■ Koji je bio motiv da se školujete za zanimanje odgojiteljice u vrtiću? Što najviše volite u radu s djecom?
– Često me pitaju zašto sam izabrala taj posao? Kako mogu cijeli dan biti okružena s toliko djece? Slušam i komentare poput onih „Ja to ne bih mogla.“, ili „Svaka čast vama tetama, ali ja to ne bih izdržala.“
Izabrani poziv odgojiteljice predškolske dobi ostvarenje je mojega dječjeg sna jer sam oduvijek voljela biti okružena djecom. Međutim, moram priznati kako nisam ni sama bila svjesna da je moje zanimanje sve samo ne „igra“. U trenutku kad sam položila stručni ispit i dobila svoju skupinu djece, „stvari“ su se malo promijenile. U svom tom uzbuđenju osjetila sam golemu odgovornost. Svakodnevno sam bila odgovorna za 12 ili 25 malenih života. A svako je to dijete cijeli jedan veliki svijet za sebe, svako to dijete nosi sa sobom svoje različitosti i posebnosti, svoje potrebe. I tada, kada sam se počela suočavati sa svim situacijama kojih nema u knjigama, na koje me nitko nije pripremio, koje mi nitko prije toga nije objasnio, čemu me nitko nije ni mogao naučiti niti mi pokazati, tek onda sam osjetila pravu čar, ali i težinu zanimanja koje sam odabrala.
Ljepota je u tome što rast i razvoj djeteta, igranje i istraživanje, uz roditelja, u najvećoj mjeri može vidjeti i doživjeti i odgojitelj. Toliko lijepih trenutka, dječjih pitanja, nezaboravnih izjava, zagrljaja i osjećaja, nagrada su za posao koji radim. Posao odgojitelja nije samo igra i naše radno vrijeme, nije samo ono što se vidi. I mi imamo sastanke, svakodnevne pripreme, edukacije, moramo raditi na sebi, rješavati dokumentaciju, preuzeti odgovornost.
Lijepo je kada se djeca vežu za tebe, kada svoju „tetu“ ubroje među ljude koje najviše vole, kada osjetiš koliko im sigurnosti ulijevaš. Djeca su me naučila kako sve može biti jednostavno, čisto i jasno, samo je potrebno promatrati i slušati. Sreća je u malim stvarima, mislim da je to ono najvažnije što sam naučila od djece, u svom poslu, sportu i majčinstvu. Spojila sam sva tri iskustva, ali ih svaki dan nadopunjujem onime što novo naučim, istodobno kao odgojiteljica i kao majka. To mi puno pomaže i olakšava, postajem brže svjesna svojih grešaka i lakše ih ispravljam. Naravno da nije uvijek sve idealno, ali trudim se da sve ono što može biti bolje – i bude.
Posao odgojitelja izrazito je odgovoran
■ Koji su izazovi rada u dječjem vrtiću? Što je važno za dobru suradnju s roditeljima?
– Rad s djecom je predivan, ali i zahtjevan. Djeca su vesela, nasmijana, znatiželjna, zaigrana, iskrena. Posao odgojitelja je izrazito odgovoran jer se u predškolsko doba dijete oblikuje i postavljaju se prvi i najvažniji temelji na kojima se dalje grade ostale vrijednosti. Stoga i mi u vrtiću uz roditelje imamo velik utjecaj na dijete. Kako danas sijemo, tako ćemo sutra žeti. S druge strane, vrlo je zahtjevan posao. Naravno da ima dana i trenutaka kad mi je teško, „izbace me iz takta“, ili traže puno.
Stoga posao odgojitelja traži neprestan rad na sebi. Iznimno je važna neprekidna izobrazba jer ono što sam učila na fakultetu, samo je komadić znanja. U današnje vrijeme, svaki dan izlaze neka nova istraživanja, metode koje je potrebno pratiti. Ipak, je dan izazovniji dio posla je rad s roditeljima. Velika su očekivanja roditelja od nas i od djeteta, i u tome je potrebno jako dobro balansirati, što iziskuje veliki napor.
■ U travnju ste preuzeli mjesto voditeljice. Kako vidite svoj doprinos kao voditeljica vrtića?
Nakon odlaska dugogodišnje voditeljice Bojane Morožin u zasluženu mirovinu, stručni tim i ravnateljica povjerili su mi odgovornu funkciju, da sam uz posao odgojiteljice u skupini, istovremeno i voditeljica Područnog vrtića Malinska. Koristim priliku da i ovim putem zahvalim kolegici Bojani na uhodavanju, savjetima i podršci vezanoj uz voditeljicu vrtića, te ravnateljici i stručnom timu na ukazanom povjerenju.
Rekla bih da je upravo suradnja odgojitelja, ravnateljice, stručnog tima, roditelja, ali i suradnja s lokalnom samoupravom, nešto što vidim kao najveće izazove svakodnevice, ali i prostor u kojem želim dati najveći doprinos. Komunikacija, pomirenje različitih karaktera i životnih putova, kompromis, strpljenje i težnja k boljem, obilježili su moj osobni put i vjerujem da ću na tim poljima dati najbolje od sebe za dobrobit djece.
Naravno, uz pomoć i podršku svih svojih kolegica i kolega jer svi nabrojani su kotačići bez kojih nema kretanja naprijed.
Razgovarala Adriana Georgeta MAMUT
