Svakog 20. srpnja naša župa obilježava svetkovinu svetog Apolinara, heroja vjere, doduše malo poznatog i čašćenog u našoj domovini. Svaka osoba koju je Crkva proglasila blaženom i svetom je velika, ali oni sveci iz prvih kršćanskih vremena od iznimne su važnosti jer su osigurali same temelje zajednice i blago župi koja ima takvog patrona. Sveti Apolinar bio je učenik svetoga Petra, rođen u Antiohiji, današnjoj Ankari. Misionario je sa svetim Petrom u Rim, zatim je postao biskup u Ravenni u kojoj je silno evangelizirao i činio mnoga čudesa u Isusovo ime, iz koje je na kraju prognan. Nakon progonstva sakrio se u Iliriku iz kojeg je također izgnan te se vratio nazad u Ravennu u kojoj je podnio mučeništvo za rimskog cara Vespazijana oko 75. godine.
Zašto se danas toliki srame svoje vjere?
Ljudski se pitati odakle tom čovjeku takva motivacija za sve to, a i snaga da to ostvari? Nije li mogao imati mirniji i skladniji život, a ne biti prognan iz grada u grad kao svjedok „raspete ljubavi“, sve do darivanja vlastitog života i prolijevanja krvi? Da, mogao je, da nije Krista susreo i upoznao! Očito se u Petrovu društvu, nakon Uskrsa, niti nije moglo Krista ne upoznati i već za ovog života na neki način uskrsnuti, nanovo se roditi. I upravo takva poznanstva „silila“ su ga i omogućavala da provodi Gospodinovu zapovijed: „Idite po svem svijetu i sve narode učinite mojim učenicima.“ U ovoj realnosti, u ovom događaju, krije se i odgovor zašto se danas toliki srame svoje vjere, umjesto da na njoj svakodnevno zahvaljuju, pa posljedično s njom ne mogu oplemeniti druge. Očito je da nedostaje živi i istinski susret s riječju Kristovom i zajednicom. Posljedica svega je povlačenje, ukopavanje ili sama formalna pripadnost Crkvi, a ne darivanje života za Crkvu, stavljanje svojih talenata na raspolaganje za nju. Za dobre i za zle jednako, kao što i u nama samima prebiva i dobro i zlo. No kažem bez sile i snage Duha koja proizlazi iz osobnog susreta, sve je to iluzija i nestvaran san. Koja bi još bila poruka našeg uzora i zaštitnika za nas u ove ljetne dane? Mi ljudi se često zacementiramo u neke svoje ideje, planove i stavove koje Biblija naziva „utvrdama“, te nas oni blokiraju za ono što nam dobri Bog želi dati i preko nas učiniti. I svetom Apolinaru daleko bi lakše bilo da je ostao u svojoj Antiohiji ili Iliriku, kad se već odlučio na putovanje. Ali onda vjerojatno ne bi bio sveti Apolinar kojeg danas spominje čitava Crkva, nego samo Apolinar. Onaj koji svojom vjerom, ljubavlju i žrtvom slavi Boga, njega i Bog u svoje vrijeme nakon različitih iskušenja slavi. Onaj koji živi prema Božjim obećanjima i zapovijedima, kad-tad će polučiti dobru žetvu za svoj narod zbog svoje vjernosti, a onaj koji živi prema obećanjima ovoga svijeta, može se slobodno pripremiti na povrijeđenost, prazninu i besmisao.
Otklanjajmo izgovore o umoru i nedostatku vremena
Sveti sveče, moli sa svetim Petrom i našom Majkom u nebu kod Boga milost, da se i mi sve više otvaramo riječima Kristovim te da se dajemo za našu zajednicu u onim malim i velikim stvarima koje Božja volja stavlja pred nas. Da znamo izići ususret osobi koja je potrebna pomoći; da se ne umorimo i obeshrabrimo svjedočiti jedni drugima „Krist je uskrsnuo, uistinu je uskrsnuo“, ali i mi zajedno s njim. I nešto za kraj, shvatimo da u svijetu nema pravog odmora, nego samo u dubokoj i iskrenoj molitvi pred Božjim licem. Otklanjajmo izgovore o umoru i nedostatku vremena jer đavao je taj koji nam nameće najbolje izgovore, a dobri Bog daje najbolje odgovore i obećanja. Prosimo Boga za to vrijeme ako treba i na koljenima, i on će nam ga pokazati i dati. A svatko od nas ga treba.
Bog vas blagoslovio.
Marin Hendrih, župnik Župe sv. Apolinara u Bogovićima
