Baština je za ljude ono isto što je i korijen za drvo. Sve dok je duboko usađena u žiće ljudi oni postoje kao jasno definirana zajednica. Gubitkom te veze s poviješću, sa svojom tradicijom čovjek postaje kao morska trava koja pluta nošena strujom vremena, i nikada neće ostaviti značajnija traga. Ali pojedinac čvrsto ukorijenjen u vrijeme i prostor koji ga okružuje predstavlja dio jedne moćne šume koja oblikuje i sadašnjost i budućnost. Dvije glavne žile koje hrane baštinu su jezik i tradicija zajednice. Ne bi li Dubašnica ostala Dubašnica, a njeni stanovnici pravi Dubašljani, u DUBoaku smo se odlučili mlađim generacijama približiti kako se ovo adventsko vrijeme obilježavalo u neko, ne tako davno vrijeme.
U punom DUBoaku Dubašljanke i Dubašljani došli su poslušati priču o tome kako je to advent izgledao prije no što smo popustili branu stranim utjecajima. Kakve je poklone donosio sv. Nikola, kako je izgledalo badnje večer, i što se jelo za Božić. Posebno je veselje bilo vidjeti mnoštvo mladih i djece koji su željeli okititi našu šmrikicu izrađujući one iste ukrase kakvi su se nekoć izrađivali, od šiškići i želuda omotanoga u „zlato“ kako su u vrijeme naših djedova i baka zvali aluminijsku foliju.
Veliko je veselje bilo gledati kako su djeca i mladi pozorno slušali priče, i te sive glave koje su s radošću pričale o tome kako je nekoć bilo. Na kraju se druženje nastavilo po starinsku, uz frite i vino, uz mnogo smijeha, veselja i zaključak da bi ovakve večeri trebalo češće ponavljati.
Naputak za razmišljanje
Današnji je Božić u odnosu na negdašnje vrijeme toliko različit da bi to mnogima iz onog vremena bilo nepojmljivo. Zač smo se mi tu večer našli? Najveć zato da pokažemo kako je Božić zgljedal u niko, ne tako davno vrime. Da nan ljudi ki se domišljaju već nikulikih zim prave ono česa se domišljaju, ne samo od svojega življenja nego i od onoga ča se domišljaju da su in pravljali njihovi stariji, da se domislimo nikih misli ke vuču koreni od početka pasanoga vika, pa morda još i ranije.
Ova naša večer bila je zamišljena da bude kako ča je bila jedna obična večer na ognjišće kamo su susedi mej sobu lipo ćakulali, i tako ćakulajuć čuvali užance, dilili lipe misli, ali i one manje lipe, i tako jedni drugin pomogli nosit brime od teškoga življenja.
Zato su nan o tomu kako je zgljedal božićni misec tamo nigdi oko polovice pasanoga vika govorili Marija Cerović z Radić, Malinskari Antun Matuč i Radojko Orlić, o tomu kako je bilo u Porat i u Dolinje sela domislil se je Jive Šabalja, a Anton Bogović nan je pravljal kako je ovo vrime zgljedalo u Gorinje sela, i u Sv. Anton. Sopci Darko Dujmović i Željko Braut su počeli večer z mantinjadu, a kašnje su skupa z Ivon Šabalju otkantali dvi note po starinsku, na tanko i debelo.
Da bi se moglo makar malo oćutit ono vrime rabilo bi zatvorit oči i provat zabit na sve ča nan je danaska normalno. Zamislit kako se živilo u kuću bez letrike, bez vode, bez centralnoga, kamo je svitila samo petrolejska lampa, a teplina prišla samo z ognjišća. U to vrime za čuda ljudi bogatstvo je bilo već i kad nisi bil lačan. Dica su se sama jigrala zi onin ča su našli ili sami delali…
Verujen da ćemo se svi složit da niki ne more reć kako su to bile ni lipe ni lahke vrimena, ma nike stvari ke su ljudi ondat jimili seda se čine kako da su zagubljene, a bile su vridne i bilo bi škoda zgubit ih zavavik. Ljudi su se i onda smijali i veselili, i za to in je rabilo čuda manje nego nan danaska. Lip je spomen na vrime kad je najveća vridnost bil bližnji, i kad je tepla ljudska beseda imila vridnost veću nego ča ju danaska ima šold… Dodajmo to ovomu našemu materijalnomu obilju i Božić će opet dobit onu iskonsku vridnost ku je sad zaškuril današnji način življenja „svaki za se“…
