Dok sam razmišljao što ću napisati kao uvodni tekst za došašće i Božić, napravio sam jedan pokus. Upisao sam u tražilicu na Googleu riječ Božić na talijanskom, engleskom, francuskom, njemačkom, kineskom, hrvatskom i još nekoliko različitih jezika. Bogu hvala da znam što ta riječ označava, jer po dobivenim rezultatima to ne bih nikada pogodio. Od ukrasa, jelena, Djedova Mrazova i zimskih idila, vjerojatno bih zaključio da je Božić zapravo Djed Mraz, ako bih znao da je osoba. Netko je u Hrvatskoj napravio i anketu u kojoj je tražio svoje sugovornike da se očituju na što ih najviše podsjeća riječ Božić, pa je razgovarajući s ljudima došao do sličnih rezultata. Dakle, možemo zaključiti da smo Božić ispraznili od Boga, pa ga sada punimo raznoraznim sadržajima koji, budući da se dodjeljuju po interesu pojedinaca, često se i uvelike razlikuju. Ali kako je moguće da Božić više podsjeća na Djeda Mraza kad sama riječ Božić označava maloga Boga? Ili je, možda, veća stvar dolazak nekoga debeljuškastog djedice sa Sjevernog pola od činjenice da je Bog postao čovjekom radi nas i našega spasenja?
Ponovno treba otkriti snagu Božje riječi
Pitamo se koliko sve to ima veze s porukom Božića? Gdje je u svemu tome nestao Isus Krist Spasitelj i Otkupitelj čovjeka?
Gdje je radosna vijest koja se po Izaijinom proročanstvu ima navijestiti siromasima? Gdje je obraćenje na koje nas poziva Ivan Krstitelj u došašću? Gdje je poniznost i poslušnost Bezgrješne Djevice, vrline po kojima je začela našega Spasitelja, te postala svima nama uzorom i slikom Crkve koja prihvaća Božju riječ i u kojoj se rađa novi čovjek?
Danas Božić slave gotovo svi, ali većina ne razumije njegovu poruku i ne zna njegov duboki smisao. U ovoj silnoj predblagdanskoj gužvi, zaboravili smo na to djetešce iz betlehemske štalice. A ako ga se i sjetimo, onda je to više – manje na razini folklora i umjetnosti. Često poželimo pobjeći iz te vreve i jurnjave i vratiti se toplini obiteljskog ognjišta, predbožićnoj radosti i adventskom iščekivanju kakvo nosimo iz djetinjstva. Međutim, pitanje je – možemo li uopće pronaći takav Božić!?
Nažalost, komercijalizacija ovoga velikog blagdana u dobroj je mjeri zahvatila i manje sredine kakva je i naša.
Na kraju se postavlja pitanje: Trebamo li se pomiriti s time da se svijet sve više udaljuje od kršćanskih temelja, zadržavajući samo nominalno određene kršćanske okvire? Zasigurno ne!
Zadaća nas kršćana u ovo sveto je vrijeme došašća ponovno otkriti snagu Božje riječi i sakramenata. Crkva, poput sv. Ivana Krstitelja, diže svoj glas i poziva nas na obraćenje, da kada dođe Krist, da nas nađe budne u molitvi i raspjevane njemu na slavu!
A što se dogodilo s došašćem?
Došašće ili advent, koji dolazi od latinske riječi adventus, a označava dolazak Isusa Krista na Zemlju, sve je manje vrijeme priprave na utjelovljenje druge božanske osobe, i sve više potrošačka groznica. Gužve, jurnjava i kupovina obilježile su advent u Zagrebu, ali i u ostalim gradovima Lijepe Naše. Hrvatski će građani, procjenjuju stručnjaci, uoči Božića potrošiti čak 11 milijardi kuna u različitim shoping centrima i trgovinama.
Uglavnom na stvari koje nam nužno ne trebaju, poput darova, nakita… Mnogi će se zadužiti kako bi sve to kupili jer žele biti u trendu i ne žele zaostajati za susjedima. Drugi ionako imaju previše novca pa im je Božić izlika za novu odjeću, automobile, skupe darove, luksuzne večere i putovanja u inozemstvo. Oni siromašniji pokušat će skrpati kraj s krajem, kako bi osigurali bogatiju obiteljsku trpezu u blagdansko vrijeme.
Autor: Marin Dašek, župnik Dubašnice
