Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke prosvjede održane u Chicagu dana 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više radnika, a osmero je radnika osuđeno na smrt.
Cijelo 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u.
Dana 1. svibnja 1886. godine u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
U spomen na krvoproliće u Chichagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. 
godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radničke prosvjede. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva. I u Hrvatskoj praznik rada počeo se slaviti 1890. godine. Hrvatski radnici istaknuli su zahtjeve u znaku tri osmice. Zagrebački su radnici kao uvod u proslavu te godine održali niz štrajkova i skupova. U zgradi Hrvatskoga doma, kako su pisale Narodne novine, govornici su na velikoj radničkoj skupštini pred 1000 radnika naglašavali: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi”.
Tijekom sljedećih godina radnici su u zapadnim zemljama, uz posredovanje sindikata i sporazumijevanje s poslodavcima, odnosno državom, postigli zapažene uspjehe u borbi za svoja prava pa su s vremenom smirene socijalne tenzije. U istočnim zemljama radnički su pokreti nadzirani od boljševičkih, odnosno komunističkih partija, koje su formalno zagovarale socijalnu pravdu, ali su radnici još više bili izrabljivani nego na Zapadu. Niske nadnice, prisilni i produžen rad zbog navodnih državnih interesa, uz strogo dirigirane sindikate, bile su osnovne značajke demokracije i svakog radničkog samoorganiziranja u tim zemljama.
Općina Malinska – Dubašnica čestita svim mještanima sretan 1 svibnja Međunarodni praznik rada te blagdan Svetog Josipa Radnika.
Izvor: Wikipedia
Sveti Josip Radnik
Blagdan sv. Josipa Radnika u crkvenu godinu uvodi papa Pio XII. On je odredio da se blagdan sv. Josipa Radnika slavi 1. svibnja. 1889.godine Druga Internacionala odredila je 1. svibnja kao dan kada će se slaviti praznik radništva. Upravo te godine i papa Leon XIII. Izdaje encikliku „Quamquam pluries“. U njoj poziva radnike i ljude koji žive u skromnim prilikama na sv. Josipa. Papa govori kako bi im on trebao biti uzor i primjer za nasljedovanje. U evanđelju po Mateju navodi se da je sv. Josip bio tesar.
No sveti Josip nije postao zaštitnik radnika samo zbog toga što je bio tesar, već zbog njegove spremnosti da služi tajni Isusova utjelovljenja i djela otkupljenja. Za svakoga od nas rad bi trebao biti suradnja s našim Gospodinom na djelu spasenja. Upravo u tome nam najveći uzor može predstavljati sv. Josip. Papa Pio XII. nazvao je sv. Josipa „najčišćim, najsvetijim, najuzvišenijim od svih Božjih stvorova“. Marksistička ideologija koja je uzdizala „radničku klasu“ smatrala je kako upravo i isključivo ona promiče i štiti radnike. Međutim nekako se zaboravlja da je puno prije Marxa radnik u kršćanstvu bio promican i častan. Najprije po Isusu Kristu koji je i sam radio i tako posvetio rad, a onda po njegovim roditeljima – Mariji i Josipu, koji su bili radnici i koji su se mučili da bi pribavili svakidašnji kruh. Crkva je uvođenjem blagdana sv. Josipa Radnika željela i želi upozoriti na božansku odrednicu koja svakoga od nas usavršuje. Svaki kršćanin trebao bi svojim radom pridonositi ostvarenju Božje zamisli Izvor: Majka Božja Lurdska, Zagreb |
