Svrha Kristova utjelovljenja u ovaj svijet, naše je preporođenje, postati Kristu sličan, roditi se od Krista i Duha. Duh je onaj koji mijenja i preporađa one koji to žele, one koji iznutra povjeruju i zavole Krista i njegovu volju više nego li same sebe. Zahtjevan je to, ali i blagoslovljen put. Pun je izazova, uspona i padova ali oni koji Kristu povjeruju u svemu po njemu nadmoćno pobjeđuju. Usp, Rim 8, 38.
Ovaj svijet je više nego li u ikojoj etapi kršćanske ere izgubio iz vida taj odgovorni i zahtjevni zadatak. Svakodnevno se nameću neki drugi putovi samoostvarenja, putovi koji ne proklamiraju
riječ milosti, Euharistiju kao hranu, ispovijed kao Pomirenje, križ kao oslonac, svece kao uzore na tome putu nego one u kojima je u središtu naš ljudski – Ja.
Poruke adventskih nedjelja
U ovo sveto adventsko vrijeme očito je da je glavna paradigma potrošiti i zabaviti se, a ne ući u svoju nutrinu u prisutnosti Riječi i tamo Krista rađati u samoći, šutnji i noći vjere kao Marija u Betlehemu. Kad promotrimo bitne poruke četiri adventske nedjelje. One su: poziv na budnost, obraćenje, strpljenje i znakovi te anđelova utjeha svetom Josipu. Upravo promišljajući i vjerujući tim porukama, nastojeći ih u život primijeniti, Božje nam svjetlo sve više daje nadu i i želju za preobrazbom. Nasuprot tome, lako je ove stvarnosti prečuti, potisnuti te zaspati, ne željeti milost i promjenu, biti nestrpljiv i nevjeran.
No upravo u ovo vrijeme primjećuje se jedan zanimljiv fenomen. Upravo u ovoj baruštini besmisla i pogubljenosti kao nikada u povijesti, pojavio se velik broj pojedinaca, obitelji i zajednica
koje su doživjeli duhovno probuđenje, obraćenje, rađanje od Duha Svetoga, Božja čudesa i znakove.
Na primjer, u New Yorku, u Župi sv. Josipa u Greenwich Villageu, broj odraslih polaznika priprave za ulazak u Katoličku crkvu utrostručio se u odnosu na prošlu godinu – prijavilo ih se oko 130. Sličan trend bilježi se i na Upper East Sideu, gdje je broj gotovo udvostručen, dok je u staroj katedrali sv. Patrika narastao na oko 100 ljudi. Svećenici poručuju da su večernje mise postale toliko posjećene da „nestaje prostora“ te da razmatraju uvođenje dodatnih termina. Ima toga i kod nas u gotovo svakoj župi, a da ne spominjem Zagreb i ostale naše gradove. To su ta svjetla svijeta, to je ta sol zemlje, to su ti gradovi na gorama današnjega vremena koji se ne daju sakriti. Usp, Mt 5,15.
Da, zanimljivo je to i nije to čudo jer očito je da ova pustinja i ispraznost zapadnog svijeta ne može zadovoljiti i ispuniti ljudska srca i naše najdublje težnje.
Koji je razlog Kristova dolaska?
Samo u zadnjih mjesec dana susreo sam nekoliko osoba koje su mi rekle kako su nakon više godina lutanja i duhovne pustoši potražile savjet svećenika, učinile kvalitetnu i iskrenu
sakramentalnu ispovijed, razgovor i molitvu te se vratile vjeri Crkve. No redovito se to ne događa dok se ne dotakne dno, jer je dotad naša volja preslaba da aktivira vjeru i bujicu Kristova
milosrđa i utjeha. A onima koji ga primiše, On podade moć da postanu djeca Božja. Iv 1,13.
I upravo su takve osobe postale daleko osjetljivije na potrebe svojih bližnjih, više željne služenja bilo u crkvenoj zajednici, obitelji ili u potrebitima ovoga svijeta. A što li je Božić irađanje Boga u duši ako ne to? Koji li je razlog Kristova dolaska, rođenja i otkupljenja ako ne taj da ljubimo Gospodina svim srcem svojim i bližnjeg kao samoga sebe. Mk 12, 30 –31. Tada i zabava i potrošnja dobivaju svoju svrhu, ljepotu i puninu.
Ne proklinjimo tamu, ma koliko god bilo razloga za to, nego ohrabrujmo se svakodnevno u vjeri po poniranju u riječ Kristovu da budemo Krisitofori, bogonosci, u svijetu koji, iako to neće glasno priznati, s nestrpljenjem iščekuje objavljivanje sinova Božjih, Rim 8,24.
Foto: H. Kosir
Tekst: Marin HENDRIH, župnik Župe sv. Apolinara u Bogovićima
