Vrijeme je ljeta. Za neke to je vrijeme dugo iščekivanog odmora od protekle radne, školske, akademske godine, a za druge, to je vrijeme još intenzivnijeg služenja i rada u turističkoj sezoni. Za jedne to je vrijeme „punjenja baterija“, a za druge trošenje već ograničenih zaliha.
No i jednoj i drugoj društvenoj skupini potrebna je snaga duha, uma i volje.
Jedan od najboljih načina punjenja duhovnih baterija je susret s Riječju života vječnoga. Kao što svako jutro gledajući se u ogledalo uređujemo svoju vanjštinu, sada ćemo se pokušati susresti (pogledati u ogledalo) s onime što nosimo u sebi u kontekstu jednog od najljepših hvalospjeva ljubavi iz Pavlove poslanice Korinćanima, koje se redovito sluša na dan vjenčanja:
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam! I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo (1 Kor 13, 1 – 3).
Najveće bogatstvo i moć kriju se u ljubavi
Ova riječ nas uvodi u ono bitno, pokazuje nam put čišćenja, kazuje da se najveće bogatstvo i moć kriju u ljubavi. Za početak, ona nam govori da kada bih posjedovao sva znanja i imanja, znao sve jezike da mogu komunicirati sa svim ljudima svijeta, pa čak i kada bih imao toliko hrabrosti podijeliti svo svoje imanje siromasima, a ljubavi ne bih u srcu imao, malo bi mi sve to koristilo. U konačnici, promašio bih život i svrhu.
Prvo pitanje koje ću si postaviti, vjerujem li ja uistinu u ovo, a drugo je, koja sredstva upotrebljavam kako bih ostvario taj vrlo zahtjevni cilj?
Prisjetimo se da je jedino Bog (Presveto Trojstvo) čista ljubav i da jedino, ako mi je on ispred svega, samo on može pomoći da taj cilj barem jednim djelom ostvarim. Većina nas će s radošću reći da smo kršćani i da vjerujemo u Isusa, ali istodobno, kada donosimo neku odluku, pokrećemo neki projekt, ne pitamo Isusa, što ti Isuse misliš i kažeš o tome, nego krećemo s pozicije da li se to nama da ili ne da, da li se to nama sviđa ili ne sviđa, da li je to teško ili dosadno? Onaj s kim se najviše konzultiraš i o kome najviše ovisiš, čija nadahnuća najviše usvajaš tvoj je Bog!
Nije li to i prva i najvažnija Božja zapovijed? Osveta bl. Miroslava Bulešića je – oprost. Nadalje, ova riječ nam pokazuje kakvo je stanje duše potrebno imati da se postigne ljubav. Gospodin mi preko sv. Pavla govori, da bi postigao ljubav potrebno je biti velikodušan; biti čovjek velike i široke duše koji misli na dobro bližnjega više nego li na svoje; koji se ne uzdiže i ne hvališe (osim svojim slabostima i djelovanjem Božjeg milosrđa); koji nije zlopamtilo; koji sve prašta; koji se raduje istini pa bila ona gorka i bolna itd.
Moram priznati da sam, dok pišem ovaj tekst, još pod dojmom primjera i poruka bl. Miroslava Bulešića čiju smo posljednju postaju njegovoga ovozemaljskog života u Lanišću posjetili s našim ministrantima i Dječjim zborom 23. lipnja. Bl. Miroslavu komunisti su posljednjih godina života prijetili htijući ga obeshrabriti u službi, no on im je rekao da se smrti ne boji i ako je potrebno da će umrijeti za vjeru i Crkvu. Unaprijed je oprostio svojim ubojicama te je izjavio da je njegova osveta – oprost. Prije umiranja, 1947. godine, u dobi od 27 godina, zavapio je „Gospodine, primi dušu moju“.
Upravo su nam takvi ljudi primjer i poticaj da se evanđelje, vjeru, blaženstva, paradokse križa, hvalospjev ljubavi itd. dade živjeti i u život provoditi. Nije slučajno da su blaženi Miroslav, kao uostalom i svi sveci i mučenici, osobito pred kraj života bili puni istine i ljubav, mira i milosrđa. Čiju su riječ usvajali, naporno vježbajući i trenirajući, njegove plodove su i želi.
Budimo vjesnici radosti i nade
Ljubljena braćo, vjerujem da je još poprilično toga u nama čega se trebamo molitvom i milošću osloboditi, da smo još podosta podložni raspoloženjima i okolnostima i priznat ćemo si da nismo baš uvijek široke duše prema svakome, da ne zaboravimo zlo drugoga tako lako, da se ne nadamo uvijek savršenom itd.
No sve to nije razlog za pesimizam i obeshrabrenje nego poticaj da još više prionemo uz Riječ te da svakoga dana prije odlaska na dnevni rad promotrimo i okupamo svoju dušu u ogledalu Istine i Ljubavi, da zahvalimo za dobro, a molimo Gospodina za sva ona područja naše duše i odnosa koji su potrebni otkupljenja i spasenja.
Sretno i veselo ljeto. Budimo vjesnici radosti i nade.
Marin HENDRIH, župnik Župe sv. Apolinara u Bogovićima
