U Interpretacijskom centru maritimne baštine DUBoak 5. svibnja 2023. predstavljena je knjiga “Branko Fučić – povjesničar umjetnosti i konzervator” autora Marijana Bradanovića.
– Malo je mjesta na ovome svijetu koja su primjerenija za predstavljanje ove knjige. I da, teško je prikriti ponos da baš sada tu, doma, u njegovoj rodnoj Dubašnici, možemo predstaviti knjigu o jednom od najvećih sinova Dubašnice, našemu Dubašljanu, akademiku Branku Fučiću. I na tome ovom prilikom zahvaljujem njenom autoru doktoru Marijanu Bradanoviću – nakon što je pozdravio sve nazočne, istaknuo je voditelj DUBoaka Ivo Bogović koji je i ovom prilikom obavio dužnost moderatora.
Uz autora, knjigu su predstavili eminentni profesori, doktori znanosti.
Sanja Zubčić s Filozofskog fakulteta u Rijeci govorila je o tome koliko je istražen i vrednovan rad akademika Fučića kod nas i u svijetu.
Zasigurno najbolji poznavatelj Fučićevog života i rada Tomislav Galović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, istaknuo je važnost akademika Fučića, ne samo kao povjesničara umjetnosti, konzervatora i slaviste, nego i po tome što je kao važna karika sudjelovao na konferenciji na kojoj je Istra pripala Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj gdje su dokazali da je taj teritorij od pamtivijeka pripadao Hrvatskoj, a ne Italiji. Sa zanimanjem su svi nazočni pratili njegovo izlaganje o političkom aspektu rada i djelovanja Branka Fučića u vrijeme dok je lutao Istrom kao mladi konzervator, potkrijepljeno mnogobrojnim citatima. Navesti ćemo ovdje neke od njih jer su stvarno više nego zanimljivi:
Kada je 1945. godine oslobođena Istra, s braćom Mladenom i Dragom prijavio sam se, poput stotina drugih hrvatskih intelektualaca, za rad u tim našim krajevima. Međutim Zdenka Munk, kolegica s fakulteta koja je sada radila u Ministarstvu prosvjete, odlučila je da radim posao primjereniji svojoj naobrazbi. Trebao sam preuzeti Arheološki muzej u Puli.
(…)
U rasklimanom kombiju, s manjom naprtnjačom punom odjeće i obuće,stigao sam u Rijeku 17.lipnja 1945. godine. Grad koji je prije dva ili tri mjeseca bio zasut bombama bio je u potpunom kaosu. Trebao sam prespavati ovdje, pa su me smjestili u hotel «Adria» u palači Zmaić, u današnjoj Splitskoj ulici broj 2. U sobi sa mnom ležalo je još 20-tak ljudi i to uglavnom na podu. Noć u tom devastiranom hotelu s prozorima bez stakla i tople vode promijenila je i usmjerila moj životni put. Do mene se smjestio dr. Hrvoje Mezulić, koji je tada bio imenovan šefom komisije za istraživanje ratnih zločina u Jugoslaviji, te mi rekao da u Pulu ne mogu ići jer su u njoj angloameričke jedinice.
Pođi sa mnom u Istru, tamo ćeš nam trebati, nemamo nijednog povjesničara umjetnosti. Došao si kao naručen…Mi moramo dokazati međunarodnoj zajednici da nam Istre konačno treba i pravno pripasti… Istra je puna povijesnih spomenika, to ti je terra incognita. Zapamti, za tebe je to rudnik, ne rudnik ugljena već rudnik povijesti.
(…)
Moj je put u Istru bio istodobno i domoljubni i stručni. Prokrstario sam Istrom s glavicom kapule i štrucom kruha kupeći s ljubavlju našu rasutu baštinu.
(…)
U to vrijeme kad je cijela Istra bila premrežena udbašima i njihovim pomagačima, poslušnicima i doušnicima, po bogzna koji put sam krstario od crkve do crkve, od groblja do groblja, od Ročkog Polja, Krasa, Huma, Brnobića, Čiriteža… Udba me je pratila i uhodila. Jednom me je jedan od njih pitao što mislim o nekoj aktualnoj stvari, a ja sam mu spremno odgovorio: Ti misliš da ja mislim ono što ti misliš da ja mislim, ali ja ono što ti misliš da ja mislim uopće ne mislim i nije me briga za to.
Zvali su me u komitet i pitali zašto hodam i istražujem freske po crkvama. Odgovorio sam: Dragi drugovi, ako mislite da fresaka i grafita ima na komitetu, evo mene kod vas ! A kod popa nisam nikad ostao gladan, pa valjda neću ni kod vas. I više me nikada nisu zvali.
Živio sam u opasnim prilikama, ali unutar toga, čini mi se da sam život formirao po svojoj mjeri, da se nisam dao zavesti ni od politike, ni od novca, ni od slave.
(…)
Kao pripadnik intelektualnog proletarijata tokom mučnog razdoblja kada su o nama odlučivale sjene, postolari i poluinteligencija, nalazio sam exodus i veliku radost u prostorima duha, znanja i umijeća gdje sam koliko-toliko mogao ostati sam i autonoman. Moji honorari bili su tada simbolički i posvema nezavidni, ali i to je bio danak slobodi. Najljepše što sam tada u životu učinio bilo je ono što sam radio gratis et amore, koji puta i sa žicom inata, jer i inat nije zanemariv motiv i impuls…
Od predsjednika Društva povjesničara umjetnosti Rijeke, izdavača ovog vrijednog izdanja, Berislava Valušeka doznajemo da su ovoj prethodile knjige “Boris Vižintin” autorice Daine Glavočić, “Vanda Ekl” autorice Branke Arh i “Radmila Matejčić”, knjige čija je autorica također Daina Glavočić.
Knjiga ima 258 stranica, a podijeljena je u četrnaest poglavlja, s time da jedno poglavlje, »Izbor iz bibliografije Branka Fučića«, ima i nekoliko potpoglavlja koja donose uvid u autorove knjige i monografije, stručne i znanstvene radove, enciklopedije i leksikone, radio i filmografiju, izložbe, likovne kritike i osvrte te njegove rane radove, odnosno pjesmu i prozu. Upravo iz tih poglavlja jasno se razabire širina djelovanja Branka Fučića i njegov značaj ne samo za povijest umjetnosti i za konzervatorsku djelatnost, već i za hrvatsku kulturu općenito. Tekst prate i razne fotografije, između ostalih i one arhivske akademika Fučića za njegova života i djelovanja.
Na kraju je autor Marijan Bradanović izrazio zadovoljstvo što je ova knjiga, nakon Rijeke, najprije predstavljena u Fučićevoj rodnoj Malinskoj, odnosno Dubašnici, što je Fučić uvijek s ponosom isticao.
(Tekst i foto: MK)
