Vjerujem da je većina ljudi koja čita ovu tiskovinu na ovaj ili onaj način povezana s turizmom. Uglavnom smo turistička zona što nosi mnoge blagodati, ali i izazove te opasnosti. Nama koji ovdje živimo ljeto ima sasvim drugo značenje nego turistima, odnosno korisnicima usluga.
No sve nas zajedno veže jedno: ljudska smo bića, sa svojim darovima i ograničenjima, stvoreni sa samo jednom svrhom – da upijamo i darujemo dobrotu. Izvan toga ništa nema trajne svrhe. Jest, lako je to reći, ali ponekad u svakodnevnoj realnosti
naših života nije to lako zaživjeti. I mi domaći, i turisti, samo smo ljudi, no to nikako ne bi trebalo shvatiti iz perspektive „tu
se ništa ne može, ionako se i mi ljudi teško mijenjamo“. Život, pa tako i ova sezona, svima nama može biti prigoda za posvećenje i rast u ljudskosti. Kako konkretno mi kao vjernici možemo posvetiti i obogatiti svoj život ove sezone?
Sa sviješću o vlastitoj slabosti i promašenosti u nama raste vrlina poniznosti
Kao prvo, trebam donijeti odluku da ću dragoga Boga staviti na prvo mjesto u svojem životu. On dobro zna da imam manje vremena za rad na najvećoj njivi na svijetu, koja se zove srce, ali ukoliko je nakana ispravna, On naše žrtve „teret i žegu dana“ pretvara u ugodnu molitvu i štovanje u Duhu i u istini.
Jednako tako kao što je On prisutan u patnji i samoći bolesnika po bolnicama, naših starih i nemoćnih koji mu se iz srca predaju, tako je i u našem služenju. Sâm Bog za svojega ovozemaljskog života bio je „sluga patnik“. Ukoliko nisam ozbiljno spriječen, neću nikako propustiti susret s Gospodinom u euharistiji u kojoj me uvijek čeka njegovo srce koje je najbolji izvor utjehe i odmora. Također, probudimo u sebi često izraz pokajanja za grijehe pa bili i oni manji, kako ne bi prerasli u veći grijeh. Sa sviješću o vlastitoj slabosti i promašenosti u nama raste vrlina poniznosti s kojom više želimo mijenjati sebe nego svoje bližnje. Takav stav oslobađa srce i umnaža radost služenja bližnjima jer sam i sâm pomilovan.
Kao drugo, trebao bih donijeti odluku da ću u svakom čovjeku nastojati prepoznati brata ili sestru, a ne vuka ili samo predmet za stjecanje materijalne koristi.
Sjetimo se često ako smo kršćani, da je „žetva velika, ali je radnika malo“ i da upravo nas Gospodin šalje da budemo njegovi glasnici konkretnom čovjeku. Bio bližnji stranac ili domaći, nastojmo ga na taj način promatrati. To je svakako milost i dar, i za nju treba moliti pa makar i u kratkim zazivima, kao npr., „pomozi mi Gospodine, smiluj mi se Isuse“. Sva naša vjera trebala bi se oslanjati na Božja obećanja, a ne samo na ono što mi osjećamo i mislimo. Vjeru nemaš, ona „dolazi po slušanju Božje riječi“ (Rim 10, 17).
Sveti Apolinar za nas neprekidno zagovara
Kao treće, ne zaboravimo da na nebu već posjedujemo „najjače veze“. Jedna od njih je kod sv. Apolinara koji za nas neprekidno zagovara. On je Kristove riječi potvrdio darivanjem svojega života. Bio je neumoran kao misionar i apostol, čovjek čvrste i nepokolebljive vjere, čestit, pravedan i miroljubiv. Bio je neprestano izložen težinama i progonima, ali unatoč svemu nije odustao. Naša progonstva i iskušenja doduše su drugačija od njegovih, tjelesno su lakša, ali su vjerojatno duhovno suptilnija jer zbog materijalnog blagostanja lako od sebe boga napravimo.
I na kraju, neka nas kroz svo ovo vrijeme rada i odricanja tješi činjenica da će nakon rada i naporne sezone doći vrijeme za odmor, kada ćemo se više moći posvetiti obnovi duha i tijela.
Tome se imamo pravo nadati i za to moliti te duboko vjerujem ako ćemo tako postupati, da naše posvećenje i naša radost neće izostati.
Bog vas blagoslovio.
vlč. Marin Hendrih, župnik Dubašnice
Naši zvoni, 102 (3)/23.
