Povijesni putopis: Pješke po Dubašnici o Uskrsu 1933. godine

Prije više od desetak godina, točnije 2008., Centar za kultu­ru Općine Omišalj postavio je u Omišlju izložbu i objavio knjigu pod naslovom Pješke oko Krka. Na Uskrs 1933. od 13. – 18. IV. Riječ je o opisu otoka Krka koji je nastao o Uskrsu 1933. godine, odnosno zanimljivim putopisnim bilješkama Nade Ružić (1893. – 1964.), najstarije kćeri glasovite hrvatske spisate­ljice Ivane Brlić-Mažuranić (1874. – 1938.). Publikaciju Pješke oko Krka. Na Uskrs 1933. od 13. – 18. IV. za tisak je priredio Theo­dor de Canziani Jakšić, koji je ujedno napisao i pogovor. Ono što nas iz te knjige zanima jest posjet i opis Dubašnice. U knjizi se donosi i još jedan kraći, dječji putopis, pa je tako, zapravo, riječ o dva putopisa. Prvi je opširan i temeljit te ga potpisuje Nada Ružić i taj je dio opremljen brojnim crno-bijelim fotografijama, njih se­damdesetak. Drugi se putopis – pod naslovom Naš izlet oko Krka – nalazi u drugom dijelu knjige i riječ je o kraćem opisu iz pera Nadina sina Gjoke (Djoke) Jurja Ružića, tada 13-godišnjeg dje­teta, koji je i sâm vodio bilješke s toga pješačenja po otoku Krku.

Šest dana po otoku Krku

Obitelj je Ružić – otac dr. Viktor Ružić (1893. – 1976.), kasnije ban Savske banovine i potom ministar pravde u Kralje­vini Jugoslaviji, majka Nada i njihova djeca Vesna (r. 1918.), Gjoko (r. 1920.), Etti (r. 1922.) i Viktor (r. 1924.) te Nedjeljka/Nevica Brlić (r. 1919., najmlađa sestra Nadina) – na Uskrs 1933. godine, od 13. do 18. travnja, krenula na izlet po otoku – odnosno kako su sami zapisali „Pješke oko Krka“. Tekst opisa toga puta iz vizure N. Ružić vrlo je zanimljiv te nam brojnim detaljima približava danas daleku 1933. godinu kada je otok bio nedirnuta prirodna oaza te spomenik pučke arhitekture koja je u današnje dane doživjela brojne preobrazbe i devastacije.

Pješačenje je započelo na Vozu, gdje je obitelj prispjela bar­kom sa susjednog kopna i krenula put Omišlja. Nakon toga išli su za Dobrinj potom Kras, Gabonjin, Sv. Vid-Miholjice te u Malinsku gdje su prespavali. Posjetili su Bogoviće, Zidariće, Van­tačiće, Porat i Staru Dubašnicu, tj. dubašljansko polje s grobljem. Pogrešno staru župnu crkvu nazivaju „Sv. Apolinarija“ pretvorivši tako svetca u sveticu. Pješačenje je zatim nastavljeno u pravcu Poljica i Milohnića. Bili su i u selu Brzac te na Glavotoku odakle su parobrodom krenuli prema gradu Krku. Tu su prenoćili te uju­tro put nastavili u pravcu Punta – tadašnjeg Aleksandrova, gdje su također prenoćili. Posjetili su Košljun, a nakon toga Staru Baš­ku, Jurandvor i Bašku gdje će prenoćiti. Nakon toga su krenuli put Drage Bašćanske i dalje prema Vrbniku gdje su prenoćili na brodu. Put su završili 18. travnja – a toga je dana bio rođendan Ivane Brlić-Mažuranić, Nadine majke i bake spomenute četvero djece. Na Sušak su stigli 19. travnja.

Malinska je ubavo mjestance

U tekstu N. Ružić, Pješke oko Krka. Na Uskrs 1933. od 13. – 18. IV, Dubašnica je ovako prikazana 13. i 14. travnja 1933. godine:

…Evo nas na konak u Malinskoj. Malinska je ubavo mje­stance na obali, danas već poznato morsko kupalište, poznato sa svo­je blage klime. I doista, kad smo se sa visine počeli spuštati naprama Malinskoj, oćutili smo kako nas iza oštrog gotova gorskog zraka po­činje da obavija blagi morski uzduh. Dana 14. IV. pomela nam je kiša planove te smo posjetili samo Bogović, tek 15. IV. pošli smo da­lje na put. Odlučili smo taj dan lutati po otoku sve približavajući se Fratarskom samostanu na Glavotoku. Pošavši u 7 sati iz Malinske išli smo uz more, a tek kasnije pošli prema kopnu, da prodjemo mala sela Zidariće i Vantačiće od kojih je krasan pogled po Kvarneru do Sušaka. Nedeljka i ja sjedile smo na kamenom zidu i gledale daleko u more preko prisoja, na kome je cvala mandulica i glog.

Stigli smo u Porat. U Portu ima usred sela šuplji koprivić čiju krošnju doista još samo kora stabla podržava. U šupljini tog kopri­vića igrali su se Viko i Eti patuljaka, a Djoko se popeo na njega, da nam ubere cvijet za bakicu. Došli smo do samostana no bila je i Ve­lika Subota pa nismo ništa vidjeli jer se pater starac Milčetić žurio da uredi crkvu. I pošli smo dalje, da uz put na livadi plandujemo i založimo i da susretnemo i opet veliku crnu zmiju, što ju zovu „gad“. Okrepljeni uzesmo put pod noge do sv. Apolinarije ili starog groblja, čija me je sudbina i tajnovitost već od duga mamila. Bilo je tamo nekad selo Stara Dubašnica, po kojem se i sad općina Dubaš­nica zove, a od njega preostalo je samo staro groblje i ruševina crkve sa zvonikom. Čitavo je selo pomrlo od malarije.

A groblje smjestilo se usred tihe ravnice samo sa svojim zvoni­kom. Iz zvonika kad smo prilazili izletile su prestrašene golubice, koje ovdje čuvaju mrtve Dubašničane, a pitomo rašće, što po grobo­vima kiti im lijepi, skromni i tihi posljednji stan. Dva velika drva pred grobljem daju sjenu putniku, a Djoki i Vikiću priliku da se pe­nju. Dugo smo se zabavili na ovom romantičnom mjestu, a kad smo se uputili naprama Poljicama susreli smo starog Bodula, koji nam reče: „Pa kud grete ljudi, pa vi ste zašli, ne gre se ovud va Poljice!“ Mi se svi okrenusmo, da idemo natrag, a stari se od srca nasmija, jer se samo našalio s nama, našom učenom zemljovidnom kartom i na­šim salonskim uprtnjačama…

U Porat k fratrovima

S druge pak strane malom Gjoki – Juraju, ovako se iz dje­čačke perspektive dojmila Dubašnica:

…Iz Dobrinja uputili smo se u Malinsku. Došavši u selo Gabo­nji mama je tražila jednoga magarčića da joj ponese uprtnjaču. Ali ga nije mogla naći. Kad smo prošli Kras sastali smo jednog mladića koji je mami i tati ponesao ruksake do Sv. Vida. Ettica se je odmah sprija­ teljila s tim mladićem i odmah mu je počela pripovijedati o Nadici i Verici. Najednom počme Etticu žuljati cipela pa smo je komad puta nosili dok se nije mama sjetila i dala joj svoje šlape. Došavši u Malin­sku bili smo već sasvim iznemogli te smo povečerali i otišli spavati. Prošli smo 26 km i 200 m. Dne 14-IV-1933 sedili, spavali, šetali, jeli i pili u Malinskoj i tako nastojali da u Nebo dođemo. Dne 15-IV- 1933 u sedam sati krenuli iz Malinske. Prošli smo kroz sela Zidarić i Vantatić i došli u Porat k fratrovima. Viko slavni glagoljaš odmah se je popitao kod popa gvardijana Milčetića za knjige pisane glagoljicom ali ih Viko nije mogao čitati jer pre dobro zna glagoljicu. Iz Porta smo krenuli u Dubašnicu selo koje je izumrlo i razselilo se radi malarije. Tamo smo vidjeli temelje stare crkve sv. Apolinarije i staro groblje. Od onuda smo krenuli u Poljicu gdje smo kako mama tvrdi jeli najbolji objed na svijetu i to ovčje mleko, bodulski sir i kukuruzni kruh. Od onuda smo se uputili u Milohnić…

Iako u navedenim opisima ima određenih netočnost poseb­no u nazivima mjesta, ovo su vrijedna i nadasve zanimljiva svje­dočanstva jednoga davnog, minulog vremena i njezinih ljudi.

Tomislav GALOVIĆ