Pretprošle je godine (2020.) objavljena iznimno vrijedna i vrlo opsežna knjiga riječkoga crkvenog povjesničara Marka Medveda Filius conventus Fluminensis. Augustinci pustinjaci sv. Jeronima u Rijeci, u izdanju Srednje Europe i Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na čak 757 stranica.
Naime, u gradu su Rijeci od 14. do zadnje četvrtine 18. stoljeća živjeli i djelovali pustinjaci reda sv. Augustina (Ordo Eremitarum Sancti Augustini). Bila je to prva redovnička zajednica u ovom primorskom i lučkom gradu. Nakon ukidanja reda sv. Augustina ostala je samo samostanska crkva sv. Jeronima i tek dio samostana koji je sada dom riječkim dominikancima (Samostan sv. Jeronima – Rijeka).
Knjiga važna za područje otoka Krka
Monografija Marka Medveda o augustincima pustinjacima sv. Jeronima u Rijeci važna je, ne samo za grad na Rječini i njegovu okolicu, već i za područje otoka Krka potom Krasa, Kranjske, Koruške i Moravske. Autor iznosi pregršt novih podataka o istaknutim pripadnicima riječkoga augustinskog samostana, među kojima opširno piše i o glasovitom augustincu Ivanu Klobučariću (1545. – 1605./1606.) – jednom od značajnijih imena hrvatske kartografije.
Medved, Klobučarića s potpunim pravom drži „najpoznatijim redovnikom u povijesti riječkog samostana“. U poglavlju obrađuje – na temelju dosadašnjih radova povjesničara i arhivista Fritza (Friedrich) Popelke (1890. – 1973.) i zaslužnoga crkvenog povjesničara augustinca Johna Josepha Gavigana (1913. – 1994.), odnosno na radovima Danila Klena (1910. – 1990.) i Mirka Markovića (1929. – 2009.) – i na temelju arhivskih vrela (iz Središnjeg arhiva generalne uprave Reda sv. Augustina u Rimu, Bibliotheca Angelica u Rimu, Austrijske nacionalne knjižnice u Beču, Državnog arhiva u Rijeci i Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu) donosi brojne nove podatke ili ispravlja neke postojeće.
Oko 1560. godine Klobučarić ulazi u augustinski red, u njihov riječki samostan sv. Jeronima. Upravo se zbog posinovljenja u ovaj samostan potpisivao kao Fluminensis ili Fiumano (tj. Riječanin), odnosno prezimenom kao Clobucciarich, Clobuciarich, Clobucciarius, Clobucarius (tj. Klobučarić), i imenom kao Joannes, Johannes, Hanns, Giovanni (tj. Ivan). Iako ima mišljenja da je bio rođeni Riječanin, još će trebati podrobno istražiti tu dvojbu. Nakon školovanja, odnosno studija te dvogodišnjeg boravka u Rimu, slijedi njegova redovnička služba u Rijeci, gdje postaje priorom sv. Jeronima. Potom odlazi u Graz, a nakon toga imenovan je priorom u austrijskom Völkermarktu (hrv. Velikovcu) i vikarom štajersko-koruškog provincijala te priorom u Fürstenfeldu. Zatim se ponovno vraća u Rijeku gdje postaje prior. U svom se djelovanju posebice istaknuo – ne samo u matičnom samostanu – već i u cijeloj Štajersko-koruškoj provinciji, na čijem je čelu bio kao generalni prior, rektor ili provincijal. Prikazani su i Klobučarićevi problemi s gradnjom samostana u Grazu. Treba spomenuti da je u nekoliko navrata bio pozivan na crkveni sud (inkviziciju). Nakon službi u Austriji, Klobučarić je ponovno imenovan za priora riječkog samostana. Potom je opet u Fürstenfeldu, Grazu i drugdje, kada je pozvan na svoju novu dužnost, na kartografski rad za Habsburgovce.
Klobučarića se predstavlja kao kartografa čiji se prikaz grada Rijeke iz 1579. godine danas čuva u Ratnom arhivu u Beču, dok je ostala njegova zbirka crteža i skica (99 listova s oko 500 crteža) pohranjena u Zemaljskom arhivu Štajerske (Steiermärkisches Landesarchiv) u Grazu i 2014. godine digitalizirana (http://www.landesarchiv.steiermark.at/cms/beitrag/12164723/111652853/). Tu se nalazi i Klobučarićeva Karta Riječkog zaljeva iz 1586. godine gdje je prikazan sjeverni i zapadni dio otoka Krka.
Veza naziva brda Klobučac u Šotoventu i obitelji Klobučarić
Već spominjani J. Gavigan, Ivana Klobučarića drži odlučnim i talentiranim te ga naziva „jednom od najvažnijih, energičnih i živopisnih figura“ (one of the most important, energetic and colorful figures) među augustincima. D. Klen zaključuje kako je Klobučarićeva redovnička služba bila „vrlo živa i nemirna“, a njegova „upornost u borbi za obnavljanje života u samostanima, obrana crkvene odnosno samostanske imovine dovodile su ga na dužnost priorata (…).“
Iako i nadalje postoje otvorena pitanja o mjestu i datumu rođenja, ali i smrti Ivana Klobučarića, ovim smo radom M. Medveda dobili temeljit uvid u život i djelo ovoga istaknutog augustinca i hrvatskog kartografa podrijetlom iz Dubašnice. Danas prezimena Klobučarić nema na području Dubašnice, no ono je posvjedočeno vrlo rano u jednoj hrvatsko-glagoljskoj notarskoj ispravi od 14. siječnja 1512. godine, koja se čuva u Knjižnici Ruske akademije znanosti u Sankt-Peterburgu i u njoj se spominje „Stane, pokojnoga Marka Klobučarića”.
U Dubašnici je živio i brat Ivana Klobučarića – Stjepan. Vrijedi spomenuti i podatak koji donosi Branko Fučić kada je u Novom listu od 28. lipnja 1998. pisao o Klobučariću, spomenuvši toponim, tj. brdo Klobučac (106 m nadmorske visine) u Šotoventu, koje je doveo u vezu s obitelji Klobučarić.
Tomislav GALOVIĆ
