Vrijeme radosnog iščekivanja Kristovg rođenja

Poštovani čitatelji!


Pred nama je po mnogima najljepši dio liturgijske godine. I ne samo liturgijske, nego godine uopće. Vrijeme je to odmora, za djecu dugo očekivani malo dulji praznici od svakodnevnih školskih aktivnosti. A za sve nas odmor od svakodnevnih obveza, barem za neko vrijeme. Vrijeme je to tako važnoga obiteljskog okupljanja, radosti uzajamnog darivanja, bogatstva stola. Jednom riječju, radosnog iščekivanja blagdana Kristova rođenja i svega drugoga povezanog uz bogoutjelovljenje. To se razdoblje u kršćanstvu naziva došašće ili četverotjedna priprava za Božić. Zajedno s uskrsnućem osebujnost je to naše vjere koju ne poznaje niti jedna druga religija. Uz ta četiri tjedna vežu se mise zornice, adventski vijenac, različite humanitarne akcije, izrada dekorativnih dijelova, kićenje borova, ukrašavanje crkvi, trgova, ureda i obiteljskih prostora. Sve se to događa u pozitivno napetom suodnosu.


Vjernik koji živi između dva svijeta


 

Možda je manje poznato da su Rimljani koristili isti izraz kao i kršćani – adventus. Najvjerojatnije smo ga mi od njih i preuzeli davši mu drugačiji, teološki smisao. Kod njih je to označavalo razdoblje od careve najave posjeta nekoj provinciji do trenutka kada ju je napustio. A svo vrijeme od najave do napuštanja bilo je rezervirano za pripremu kako bi sve prošlo u najboljem redu. Nema li kršćanski advent sve te elemente? Tako u Općim napomenama o liturgijskoj godini i kalendaru obnovljeni Misal kaže: Vrijeme došašća je dvojakog značenja: vrijeme priprave za dolazak Božića u kojem se slavi prvi dolazak Sina Božjega k ljudima, a ujedno i vrijeme u kojem se preko ovog spominjanja misli upravljaju na iščekivanje drugog Kristova dolaska na svršetku vremena. Iz dva ova razloga predstavlja se vrijeme došašća kao vrijeme predanog i radosnog iščekivanja. (br. 39). Kao vjernik koji živi između dva svijeta „već jest, a još nije”, svijeta u kojem po tijelu jesam, a po obećanoj nagradi vječnosti još nisam, postavlja mi se pitanje: Kako to stanje radosne napetosti duha zadržati kroz cijelu godinu ili još bolje kroz cijeli život? Odgovor sam uvijek tražio u važnim likovima Svetoga pisma ili Biblije. Navest ću samo neke. Abraham koji na Božji nagovor napušta dobro uređeni grad i odlazi u nepoznati nomadski život (Pos 15,1-8); Mojsije koji tražeći Boga dobiva posebni zadatak izbavljenja naroda iz ropstva (Izl 3,13-15); Ilija koji je bježeći od Boga obnovio stari kult izraelske vjere (1 Kr 17,2-6); Pavao koji od progonitelja postaje apostolom naroda (Dj 9,1-18). Postoji još niz svetopisamskih osoba koje mogu biti dio ovoga spomena kao i ljudi iz bliske i daljnje povijesti. Svima je zajednički osjećaj neizvjesnosti pa i straha pred nepoznatim što Bog od njih traži. No, zajedničko je i ohrabrenje, blizina i vodstvo toga istog Boga u vremenima kušnje i katkad bezizlaznosti životnih prepreka.


Duh pokretač


Pretpostavljam da ovaj list ne čitaju samo vjernici katolici, nego i ljudi ostalih religioznih provenijencija kao i svjetonazora. Ljudi kojima Biblija, iz njima znanih razloga, puno ili ništa ne znači, pa samim time i navedeni primjeri. Njima preporučujem da se osvrnu oko sebe i pogledaju brojne uspješne primjere iz svakidašnjeg života o kojima i ovaj list tako rado piše. Zar ovaj kraj nema iznimno bogatu kulturnu povijest? Zar i danas nema izvrsne sportaše, pomorce, ribare, ratare, studente, đake, poduzetnike, ekonome, menadžere, kulturnjake, djelatnike različitih područja…? Svima njima je jedno zajedničko – spiritus movens ili duh pokretač. Nepresušni izvor koji ih uvijek obogaćuje novom snagom i novim idejama. Zvao se taj izvor Bog, obitelj, prijatelji, avantura, izazov ili kako drugačije, učinak je isti: sigurnost, mir, poticaj, pozitiva, aktivnost i uspjeh. U tom duhu svim ljudima dobre volje želim blagoslovljene nadolazeće blagdane. Mir i dobro.



Piše: fra Mladen PEJIĆ, redovnik samostana sv. Marije Magdalene u Portu

Povezane teme