KRNČEVIĆ (Vlatko) BORIS, r. 1967. g. u Zadru. Poginuo je u Kapeli , Brinju 1994.
NEDIĆ (Nikola) MILAN, r. 1968. g. u Darmstandt, Njemačka. Poginuo je u Glavaci, Otočcu 1992.
TURČIĆ (Petar) ZORAN, r. 1960. g. u Zagrebu. Poginuo u (Novom) Ličkom Osiku 1995.
Molitva za poginule branitelje
Naše drage poginule branitelje,
primi Bože u svoje Rajske doline
što su živote dali na Oltaru Domovine.
Sa krunicom oko vrata,
uz pjesmu „Rajska Djevo Kraljice Hrvata“
išli hrabro u pakao rata.
HVALA IM za MIR i SLOBODU
našem malom hrvatskom narodu,
HVALA i VJEČNA SLAVA.
Bože neka uđu u tvoje Kraljevstvo
da mogu dotaći Tijelo Kristovo,
Bože neka šeću Rajskim dolinama,
to pokloni našim DRAGIM braniteljima.
Hrvoje Horvat
U nastavku prenosimo prigodan tekst portala otok-krk.org
Kao dan osnivanja uzima se dan kada je jedan dio tada ustrojenog Krčkog bataljuna 111. brigade zauzeo položaje na osiguranju Zračne luke Rijeka na otoku Krku kako bi se spriječio mogući desant. Nekoliko dana kasnije, zapovješću predsjednika Franje Tuđmana i službeno je potvrđeno formiranje.
Tijekom odlučnih bojnih djelovanja brigadi se priključuju Opatijska pješačka satnija i dragovoljački vod iz Crikvenice. Ubrzo dio brigade odlazi na ličko bojište gdje dobiva prve zadaće: da odbaci četnike s prometnice Žuta Lokva – Brlog – Otočac te da razbije i samu opsadu Otočca i potom produži napad u smjeru Brlog – Drenov Klanac – Glavace što je s uspjehom izvršeno.
Do potpisivanja primirja 3. siječnja 1992., brigada je imala iznimne bojne uspjehe: oslobodili su Brlog i Drenov Klanac, u žestokom sukobu sa tzv. “belim orlovima” obranili vojarnu Ramljane u kojoj se nalazilo 7 milijuna litara goriva… Ali ni tada ne prestaju sasvim borbena djelovanja brigade.
Po povratku u Rijeku, 111 brigada preustrojena je u ročnu brigadu s osnovnom zadaćom naobrazbe i osposobljavanja vojnika u završnom dijelu služenja vojnog roka. Potom slijedi ponovni odlazak na ličko ratište, stacioniranje u okolici Perušića te nastavak s izobrazbom ročnih vojnika ali i učestvovanjem u svim obrambenim djelovanjima na području Like te u oslobađanju “Medačkog džepa” u širem prostoru Gospića. Munjevitom ali ograničenom akcijom Bljesak i 111. brigada se stavlja u pripravnost za eventualno djelovanje prema neprijatelju.
Jedno od najčvršćih uporišta četnika – kota “Zubar” u neposrednoj blizini Ličkog Osika nije se uspjela održati u naletu bojovnika 111. brigade i na tom pravcu zadati su najteži udarci srpskim fanaticima. O žestini borbi govori i podatak da je nažalost poginulo šest a ranjeno četrdeset i četiri pripadnika postrojbe. Nakon čišćenja terena na spomenutim pravcima brigada se razmješta u Korenicu gdje ostaje kraće vrijeme, do povratka u Rijeku.
Osim već spomenutog Sergia Rabara, brigadom su još zapovijedali: stožerni brigadir Frano Primorac, brigadir Svetko Šare, brigadir Nikola Škunca, brigadir Ivica Nekić, te bojnik Denis Deković sve do njenog gašenja i preimenovanja u 638. pješačku brigadu.
Brigada je odlikovana je Redom Nikole Šubića Zrinskog za iskazano junaštvo njezinih pripadnika u Domovinskom ratu.
Zamolili smo nekadašnjeg pripadnika 111. brigade Zlatka Morožina da se prisjeti kako je to bilo na početku:
U brigadu sam došao u prosincu 1991. Nakon skraćene obuke, 2. siječnja 1992. otišao sam na Ličko ratište zajedno s trećom grupom s otoka Krka. Mogu reći da je to bio težak dan. pun emocije za svih nas. Meni je bilo posebno teško jer su dan prije život dali Milan Nedić, prijatelj iz školske klupe i Boris Mršić, prijatelj iz djetinjstva. Svi smo bili bez ikakvog iskustva i mi mlađi ali i oni nešto stariji borci. Već prvog dana prigodom zauzimanja položaja u Tukljacima bili smo napadnuti iz svih artiljerijskih oruđa tako da je to odmah bilo naše vatreno krštenje. Srećom je prošlo bez gubitaka. Poslijepodne smo ušli u Tukljace i zauzeli položaje. Narednih tri dana trpili smo stalne napade, a nismo se mogli maknuti s borbenih položaja budući da zbog stalne vatre smjena nije mogla doći do nas. Možete zamisliti kako smo se kao Primorci i Boduli osjećali tri dana i tri noći u rovu na minus 24, a pod stalnom vatrom… bilo je sve samo ne dobro. Već prvog dana smrznulo nam se jelo i piće, a pošto nismo mogli zapalit vatru (čak ni cigaretu) da ne otkrijemo položaj, bili smo i lačni i žajni, ali, hvala Bogu, sve je dobro ča se dobro fini, završio je Zlatko Morožin svoje kratko prisjećanje na te teške dane početka Domovinskog rata
Izvor: www.otok-krk.org. Autor: MK
Vječna slava i hvala Hrvatskim braniteljima na daru domovine i slobode!
Navik on živi ki zgine pošteno!
Općina Malinska Dubašnica
Uredništvo novih medija Općine Malinska – Dubašnica