Naša škola Dubašnica i dalje podupire razvoj svijesti naših najmlađih za očuvanje okoliša i naših krajobraznih posebnosti, kao temelja za naš održivi razvoj u budućnosti. Uz svesrdnu podršku tvrtke Ponikve d.o.o. naši najmlađi sudjelovali su u novoj eko avanturi. Prenosimo članak sa službene stranice naše Škole!
Naši mali čuvari prirode u novoj eko avanturi
Otok Krk, toliko poseban da su ga još u davno antičko vrijeme nazvali “zlatnim otokom”, nije samo mjesto bogate povijesno kulturne baštine, već i kvarnerski dragulj iznimno vrijedne biološke raznolikosti na kojem žive brojne životinje i više od 1500 biljnih vrsta. U novije vrijeme, naš se otok naziva i najčišćim dijelom Hrvatske zahvaljujući brojnim akcijama kojima se podiže ekološka svijest stanovnika otoka Krka. Kako bi najmlađi naučili o važnosti odvajanja otpada, naša je škola u suradnji s Ponikve Eko otok Krk organizirala terensku nastavu za učenike drugih razreda.
Uvijek željni novih znanja, naši radoznali učenici drugih razreda i njihove učiteljice Ana Marija i Ivona često su na terenskoj nastavi i svaki puta se vrate u školu zadovoljni i sretni zbog trenutaka provedenih u prirodi, zajedničkog druženja koje je na takvom obliku nastave uvijek ljepše i ugodnije i naravno, zbog svega novoga i zanimljivoga što što su putem naučili.
U nastavku, pročitajte što nam je učiteljica Ivona ispričala ovoj zanimljivoj terenskoj nastavi:
Aktivi učenici pa tako i učiteljice, ili obrnuto. Nije niti važno! Sve u svemu, kada se ujedine aktivne i kreativne učiteljice i isto tako živahni i znatiželjni učenici, rezultat može biti jedino česte terenske nastave. A što ima u tome loše, ama baš ništa! Priroda je sve oko nas – naučili smo još u 1. razredu, pa kako ćemo bolje upoznati tu prirodu i nešto o njoj naučiti ako ne poštujemo jedno od najvažnijih načela u poučavanju, a to je načelo zornosti. Dakle, svjesne te činjenice. pripremile još jednu terensku nastavu za svoje učenike. Ovoga puta, put pod noge pa do autobusa, a onda busom na Treskavac na reciklažno dvorište. Tu su djeca bila sa svojim tetama dok su još polazili vrtiće, ali ponavljanje je majka mudrosti i znanja. Nije bilo suvišno još jednom proći kroz postrojenje koje se tu nalazi, vidjeti što se događa sa smećem, a što sa otpadom, kako ga smanjiti, kako što više toga upotrijebiti, a što manje bacati u kontejnere, zašto nešto smrdi, a drugo ne, kako mi možemo pomoći da brdo na Treskavcu koje raste iz dana u dan, a zapravo je velika količina smeća, ne napreduje tim intenzitetom, što će se dogoditi kada više ne bude mjesta ne Treskavcu za odlaganje otpada, što se događa sa svim tim papirima, plastikama, limenkama… i još mnoga! Brojna pitanja uputili su naši znatiželjni učenici teti Ivi, djelatnici iz Ponikava, koja je spremno i sa velikom strpljivošću odgovarala na sva pitanja. Mirisi koji su se tu širili nisu nam bili ugodni pa smo požurili natrag u autobus i uputili se do jezera Ponikve. Ovdje nas je dočekao barba Darko koji nam je objasnio odakle i na koji način voda dolazi u naše kuće, zašto postoji toliko puno cijevi kojima voda mora proći, kako se voda čisti, zašto nam je ponekad voda bijela i mutna, a ponekad iz cijevi izlazi smeđa voda, koje životinje žive u jezeru, čime se hrane, mogu li se loviti, zašto se po jezeru ne smije voziti s barčicom, koliko je duboko, a koliko široko jezero, što je to izvor, a što ponor, kako voda može teći ispod zemlje… Zanimljivo nam je bilo čuti da dio te vode ponire, otječe ispod zemlje i izlazi na Jaz u Malinskoj. Puno smo toga čuli, a mi se nadamo da će nešto od toga učenici i zapamtiti. Nama učiteljicama bilo je simpatično gledati učenike koji toliko vremena provode zajedno, a ipak su toliko željni međusobnog druženja i igre. Za tren oka, daleko od mobitela, dosjetili su se različitih igara, gađanja žaba kamenom, lovljene trava štapom, tko će prije napuniti bocu vodom iz jezera, tko može hodati uz sam rub jezera (pa su neki na vlastitoj koži osjetili i temperaturu vode u jezeru), preskakivanje lokvica (zbog čega su nečije tenisice i stradale), lovice po livadi, gledanje krava u neposrednoj blizini, branje glogovog cvjeta s učiteljicama, prepoznavanje biljaka koje tu rastu i svašta dozvoljenog i nedozvoljenog o čemu ne smijemo pisati ?
Bilo nam je lijepo. Svatko je ovu terensku nastavu doživio na svoj način, a učenje nije samo u učionici, nije samo čitanje, pisanje i računanje, učiti treba i za život i o životu, a to znači i ponašanje u grupi, kultura međusobnog komuniciranja, prihvaćanje drugih, tolerancija, uvažavanje, kontroliranje vlastitih emocija i ega. Baš to, najbolje se uči u ovakvim situacijama.
Preuzeto sa:http://osnovnaskolakrk.hr/malinska/?p=7644#more-7644