U počecima svojega djelovanja, 1940. godine, u vrijeme velikih migracija u SAD-u, Social Club Dubasnica u New Yorku je preko svojih članova pružao pomoć iseljenicima koji su stizali u Ameriku, dok se sami ne bi snašli u novom okruženju, kao što je pomagao i ljudima koji bi iz raznih slučajeva doživljavali nevolje.
Današnja je uloga Kluba drukčija: najvažnija aktivnost članova je međusobno okupljanje i druženje Krčana, koji bi inače zbog velikih udaljenosti na kojima žive i načina života, teško mogli njegovati bilo kakav osjećaj nacionalne pripadnosti. Mora se naglasiti da sličnu ulogu djelomično ima i hrvatska katolička crkva jer se vjernici Krčani okupljaju u crkvi Presvete Krvi u New Yorku, gdje se misa služi na hrvatskom jeziku. Međutim, važna uloga Kluba u današnje vrijeme, kada u Americi već postoje generacije koje su tamo rođene i čije su veze sa starim krajem puno „tanje“, jest u nastojanju da Hrvati i sutra budu Hrvati u SAD-u.
Zadaća Kluba trebala bi biti, da takve Hrvate – Amerikance i njihove obitelji – u kojima su već često i bračni partneri drugih nacionalnosti, okuplja zbog zajedničkog podrijetla, na način da im približi Hrvatsku u mjeri u kojoj to njihov način života dopušta. Sigurno će u tome i uspjeti, jer je Hrvatska danas vrlo zanimljivo odredište koje, barem ljeti, posjećuje mnogo više stranih nego domaćih gostiju.
Iseljeni Dubašljani za to imaju puno razloga: posjet kraju u kojem su im korijeni i u kojem još uvijek žive njihovi bliski rođaci, razonoda i uživanje u moru i sačuvanoj prirodi, po sjete obližnjih europskih središta povijesti i kulture, čega zasigurno u Americi nema.
Iseljeni Dubašljani se u Americi nalaze u velikom broju, ima ih mnogo gotovo iz svih gradića i mjesta na otoku Krku, te iz drugih otoka naše Biskupije i cijele Hrvatske. Ima ih tamo koji su pošli pred više od 50 godina, a mnogi i kraće. Otišli su tamo tražeći i nadajući se boljim uvjetima života.
Međutim, putovanje u Ameriku bilo je nekada vrlo teško i bolno. I kada su došli tamo u tuđi svijet i tuđe običaje, a najčešće ne poznavajući ni tamošnjeg jezika uz problem stanovanja i pronalaženja posla, te su im prve godine tamošnjeg života bile teške i mučne. Danas im je u Americi lijepo, ali do ovoga što sada imaju nije išlo ni lako ni brzo. Ipak mislimo da je biti doma najbolje.
Imaju i oni tamo u Americi svojih problema jer poteškoće prate svaki život. Također je našim Dubašljanima u Americi u srcu ostala čežnja za domovinom Hrvatskom i ljubav prema Lijepoj našoj.
