Prvi malin sagrađen je na mjestu današnjeg objekta caffe bar Melin. Upori vodenice bili su u vanjskim zidovima današnjeg caffe bara Melin s jedne strane, i stare trošne kućice lijevo od jaza s druge strane. Nakon nekog vremena sagrađen je i drugi malin, na mjestu današnje pekare Ilirija. Izvor tog potoka bio je na dnu Ulice bok, doslovno na
današnjoj cesti.
današnjoj cesti.
Jaz je u to vrijeme bio puno bogatiji vodom nego li danas, a osobito nakon kiša, u proljeće.
No, vratimo se još dalje u povijest. Početak Malinske je Jaz i „malin” (mlin) na izvor-vodi Jaza. Ivan VII. Frankopan, sin hrvatskog bana Nikole, naslijedio je otok Krk 1451. godine.
Zbog kolere koja je razrijedila pučanstvo, doselio je ljude s kopna i darovao im zemlju za obrađivanje. Odlučio je sagraditi branu i vodenicu na izvoru Jaza na najudaljenijem mjestu dubašljanske uvale. Vodenica je proradila. U nju su dolazili poljodjelci iz Dubašnice, Poljica, Omišlja, Dobrinjštine. Žito se dopremalo volovskom zapregom, na mazgama i magarcima, pa i brodovima. Jaz je postao važno poslovno središte koje je sa širom okolicom po malinu prozvano Malinskom.
Brašno je bio prvi proizvod koji je iz ove luke izvezen u Veneciju. Malinska luka je bila malinarsko središte i nije bila nastanjena, tek pokoja kuća. Područje koje se nazivalo Malinskom, tj. koje je bilo naseljeno, obuhvaćalo je prostor današnjih sela Radići, Bogovići, Kremenići i ostala okolna sela. Potkraj 18 st. dolazi do imenovanja sela i njihovog međusobnog razgraničenja, a Malinska ostaje stiješnjena u današnjim granicama, tik uz more.
I u to doba bilo je imućnih obitelji koje su si mogle priuštiti sluškinju (divicu). Njezin je posao, među ostalim, bio i ispiranje robe u hladnoj vodi jaza. Bile su to najčešće Dobrinjke. Roba se doma kuhala u pepelu (lugu), a ispirala na Jazu.
Žene su u kablovima na glavi donosile robu. Ispod kabla bi stavile svitak, na svitak kabal i uspravna držanja, bez pridržavanja kabla, rukama ponosno hodile. U rukama su obično nosile štogod drugo. Kada bi stigle na Jaz, stavile bi bančić (stolčić) i komad tkanine pod koljena, i tukle, ispirale robu, zatim bi je ocijedile (rižentale) što su bolje mogle. Tako ocijeđenu složile bi natrag u kablove i, ne s lakim teretom, vraćale se umorne u svoje domove.
I osoblje tadašnjih malinskarskih hotela dolazilo je ispirati posteljinu (lancuni). Žene su u kolonama pristizale iz gorinjih sela i ponekad čekale da dođu na red za ispiranje robe. Poneka, poput Jovane, koja je živjela bilu Jaza, ispirala bi dnevno i svoje suđe u njemu, pirun i pinjatu. Govorilo se da nije Malinskar onaj …ki baren jedanput ni pal u studenu vodu Jaza i opral se nutri…
Tu su se malinskarska djeca igrala, okupljala i odrastala.
Anton Gričan, škovacin (čistač), imao je zadatak pometanja prostora na jazu. Ne samo to, već je redovito četkom (zi škrtacu) četkao ploču kako se mahovina i druga nečistoća ne bi uhvatila na kamene ploče na koje su žene donosile robu. Znalo se i zakantat, pa tako mučan posal učiniti lagjin. Bile su to nekadašnje perilice rublja. Razmišljajući o tim vremenima, stječe se dojam da se svaki posao obavljao poput nekog rituala, bez žurbe i nervoze i uz veliko ufanje u Boga. I uz mnogo poslova i brojne obitelji uvijek se imalo vremena i sve se je stizalo. Možda bismo i mi danas mogli ponešto i naučiti iz tih vremena.
