Poznate osobnosti općine Malinska – Dubašnica kroz povijest

 

Ivan Klobučarić (Clobucciarich)

 

Ivan Klobučarić (Clobucciarich) (Dubašnica na Krku, oko 1545.- (1550.) – Fürstenfeld, Austrija, oko 1605.) hrvatski svećenik, slikar i kartograf, rođen je oko 1545.- (1550.) u Dubašnici kraj Malinske na otoku Krku. Oko 1560. stupio je u augustinski red u riječkom samostanu. Tamo je proveo mladost i dobio prvi nauk, te stekao ime Joannes Clobucciarich i dodatak Riječanin (Fluminensis). Učio je hrvatski, talijanski i njemački, bio mu je poznat latinski jezik, a služio se latinicom i goticom. Za svećenika je zaređen 1572. Bio je svećenik tri godine u Rimu 1572–75. gdje je najvjerojatnije izučio slikarske vještine. Po povratku u Rijeku imenovan je generalnim vikarom, a već 1577. i priorom augustinskog samostana. Bio je i u austrijskim augustinskim samostanima, u Fürstenfeldu 1585. i 1600, te u Rijeci 1587, 1592. i 1597. Godine 1578. nadvojvoda Karlo uputio ga je s riječkim satnikom Gašparom Rabom u poslanstvo papi Grguru XIII. Poslije je nekoliko puta bio pozivan u Rim (1582, 1594. i 1595). Zbog nekih zavisti i optužbi, 1595. bio je pozvan pred Svetu inkviziciju. Bavio se slikanjem i crtanjem krajolika, zapravo topografskih panorama, kartografskih skica i veduta. Među najpoznatijim radovima mu je kolorirani crtež Rijeke i okolice, što je naknadno utvrđeno, kao i godina nastanka 1579, a čuva se u Kartografskoj zbirci Ratnog arhiva u Beču. Zapravo je to panoramska karta na kojoj je Rijeka prikazana iz ptičje perspektive i dosta visoko zamišljene točke, tako da se grad približava tlocrtnom izgledu, a okolna brda među vodotocima superponiraju se po dubini teritorija. Za vrijeme boravka u Fürstenfeldu, po nalogu nadvojvode Ferdinanda, sakupljao je topografsku građu za kartu Štajerske, Slovenije, Istre i Dalmacije. Godine 1922. prvi se put saznalo za njegova kartografska djela kada su u Štajerskom zemaljskom arhivu u Grazu pronašli fascikl s natpisom Clobucciarichs Nachlass sa 79 crteža (43×32 cm), 16 listova (32×21,5 cm) i 4 lista ovećeg formata, jedan s gotovo dovršenom kartom sjeverne Dalmacije, te oko 500 raznih crteža i skica. Prema skicama i nedovršenim kartama vidi se da je radio na okolici Broda na Kupi, na području Podravine od Varaždina do Ptuja, u Karlovcu i njegovoj okolici, zatim u okolici Rijeke, na području Žumberka, oko Samobora i u zapadnom dijelu Zagorja. Prema skici za kartu sjevernog dijela Kvarnera sa zaleđem vidi se da je prošao mjesta od Rijeke do Senja, zatim da je u unutrašnjosti obišao okolicu Modruša, Mrkoplja, Ravne gore, Delnica, Lokava, Fužina i Brinja. Iz skica se vidi da je obišao Učku, Ćićariju, Podgrad i još neka mjesta u sjevernoj Istri. Prolazio je kvarnerskom obalom i južnije od Senja. Obišao je Jurjevo, Starigrad, Jablanac i Pag. Također je bio na Kvarnerskim otocima, ali o tome nema detaljnijih podataka. Skicu na kojoj je prikazao područje Like i Krbave izradio je prema uzorcima s onodobnih karata. Prema jednom listu može se zaključiti da je boravio u Zagrebu i obišao Susedgrad. Njegova karta Dalmacije i Kvarnera govori da je bio u Zadru, Šibeniku, Trogiru i Splitu. Posljednji se put spominje u pismu što mu ga je 26. 8. 1605. uputio riječki potkapetan iz Kastva o nekim svađama u samostanu, ali već sljedeće godine nije među živima. O Klobučariću su pisali domaći i strani istraživači, ali još nije dovoljno istraženo i cjelovito obrađeno njegovo djelo. No, svi istraživači ističu važan doprinos hrvatskoj kartografiji i vrijednost njegova rada za bolje geografsko poznavanje prikazanih krajeva.


Ivan Kraljić Skutlić

 

Ivan Kraljić Skutlić (Sv. Anton , 1705. – Dubašnica, 8. prosinca 1762.) pop glagoljaš, u narodu zvan Skutlić, rođen je 1705. u Sv. Antonu, jednom od dubašljanskih sela. Obitelj mu je bila imućna pa je tako imao osigurane uvjete za daljnje školovanje koje je nastavio u Veneciji učeći retoriku. U svojoj se sredini, ali i šire isticao učenošću, pa je čak imao vlastitu školu za obrazovanje mladih svećenika glagoljaša. Za njega se u jednoj molbi kaže da je ”redovnik dobra glasa, jimena i življenja, pršona naučena, pripovidavac i morališta”. Kraljić je autor dvaju djela od kojih je jedno ostalo u rukopisu. U Veneciji je 1734. latinicom objavio molitvenik Pribogoljubne molitve, a godinom 1754. datira se rječnik kojega je Kraljić izradio, ali ga nije uspio tiskati. Radi se o hrvatsko-latinskom rječniku – Slovnik slavjanskij latinskij harvatskij. Kraljić je ovaj rječnik izradio s ciljem kvalitetnije izobrazbe popova glagoljaša od kojih su crkvene vlasti tražile znanje latinskoga jezika. Za popa Ivana Kraljića, Vj. Štefanić piše da je ”zaslužio našu pohvalu, jer se prvi, a može se reći i jedini od svih hrvatskih glagoljaša dao na posao da sastavi jedan glagoljski rječnik”. Ivan Kraljić Skutlić umro je u rodnoj Dubašnici 8. prosinca 1762. godine.


Anton (Antun) Bogović

 

Anton (Antun) Bogović (Bogovići, 8. svibnja 1820. – Bogovići, 2. lipnja 1887.) narodni zastupnik u Istarskom saboru, rođen je 8. svibnja 1820. u Bogovićima kraj Malinske. Bio je posjednik u Dubašnici, a potječe iz ugledne obitelji koja je dala brojne svećenike i redovnike, a među njima napose glagoljaše. Na izborima za Istarski sabor sa središtem u Poreču, koji su održani 17. lipnja 1870, na temelju novoga izbornog zakona izabran je za zastupnika općina Lošinj, Cres i Krk u IV. periodi zasjedanja ovog Sabora (20. VIII. 1870 – 4. IV. 1877). Istarski sabor bio je pokrajinsko zastupničko tijelo markgrofovije Istre unutar Habsburške Monarhije, odnosno Austro-Ugarske Monarhije. Ovaj je Pokrajinski sabor uglavnom imao određene zakonodavne ovlasti kao izraz pokrajinske autonomije. Zasjedao je u Poreču, a kasnije u Puli i Kopru. Razdoblje 70-ih od iznimne je važnosti za Hrvate u Istri i na Kvarnerskim otocima jer tada dolazi do jačanja nacionalno-integracijskoga pokreta, što se izravno očituje i u pokretanju prvih hrvatskih novina u Istri Naša sloga – poučni, gospodarski i politični list, koje su izlazile u Trstu (1870 – 1899) i u Puli (1899 – 1915). Na izborima 1870. izabrano je pet hrvatsko-slovenskih poslanika, tj. zastupnika: mons. Ivan Grubiša, Antun Rubeša (umro 1873, potom izabran Antun Spinčić), Franjo Maroti, dr. Franjo Feretić (odstupio 1872, potom izabran Petar Žic) i Anton Bogović. Za Antona Bogovića se glasalo u izbornom kotaru vanjskih općina Lošinj, Cres i Krk. Iako je legalno bio izabran, njegov je izbor za zastupnika 20. kolovoza 1870, kao i za dr. Franju Feretića, bio poništen na zahtjev talijanske saborske većine. Na dopunskim izborima 9. rujna 1871. Anton Bogović ponovno je izabran za zastupnika. Na drugoj sjednici Istarskog sabora 7. studenog 1872. položio je svečanu zakletvu te je kao zastupnik obavljao tu funkciju do isteka mandata 4. travnja 1877. godine. Od njegovih nastupa u Saboru ističemo onaj kada je zastupao molbu općinara Tara, Frate i Vabrige da se odcijepe od općine Poreč. Za političko djelovanje ovoga našeg zastupnika još bi se dalo pronaći podataka, što dodatno potvrđuje ono što smo izrekli na početku ovoga teksta – da prostora za daljnja istraživanja naše lokalne povijesti itekako ima! Anton Bogović umro je u 68. godini života, u rodnim Bogovićima, 2. lipnja 1887. godine.


Pavao Bogović Šimov

 

Pavao (Paval) Bogović Šimov (Bogovići, 9. travnja 1826. – Bogovići, 31. svibnja 1903.) dubašljanski kroničar, rođen je 9. travnja 1826. u Bogovićima kao prvi sin Šime Bogovića i Brne Radić. Šime i Brna imali su i dvije kćerke te kasnije još jednog sina, Petra, koji je postao svećenikom. Pavao Bogović – u narodu zvan Pave Šimov – bio je oženjen s Marom Bogović Matovom iz sela Sv. Ivan. Budući se mlad oženio, zarana je podigao djecu i kasnije unučad što mu je omogućilo da u starijoj dobi ima nešto više slobodnog vremena, koje je najradije posvećivao čitanju, tj. hrvatskoj knjizi, ne samo onoj latiničnoj već i glagoljičnoj. Naime, bez većih je teškoća čitao tekstove na rukopisnoj i tiskanoj glagoljici. Prema riječima popa Mužinića, Pave Šimov premda „prosti seljak, zanimanjem poljodjelac” – bio je – „tako naobražen, da si mogao s njim o svačem razpravljati: o poljodjelstvu, o politici, o hrvatskoj književnosti, o naših sadašnjih prilikah, a navlastito o poviesti našega hrvatskoga naroda”. Po svemu sudeći, njegovu interesu za pisanu riječ puno je pridonio brat mu, svećenik Petar Bogović (rođen 1833, umro u Lunu na otoku Pagu 1891). Potvrđuje to i obiteljska knjižnica ove dvojice braće od nekih 100-ak naslova u kojoj prevladava teološka i duhovna literatura te ponešto povijesna, tiskana u Veneciji, Rimu, Beču, Udinama, Loretu, Ljubljani, Trnavi, Anconi, Rijeci, Senju, Osijeku, Zagrebu, i dr. Kad je bolest Pavu Šimovog prikovala za krevet, darovao je popu Mužiniću, tada dubašljanskom plovanu (1895 – 1908), te knjige kao zalog budućoj plovanskoj knjižnici. Dio tih knjiga i danas se čuva u Bogovićima. Uz knjige pratio je i onodobni tisak – novine, te bio član Hrvatske čitaonice u Malinskoj, utemeljene 1894. godine. No, osim redovitog čitanja, bilježio je Pave Šimov različite događaje iz Dubašnice i tako postao narodni kroničar svojega mjesta. Međutim, nije se toga puno sačuvalo do današnjeg dana. Nešto je i sam svojedobno bio poslao prof. Ivanu Milčetiću u Varaždin da se objavi, ali ništa od toga nije bilo učinjeno. O kakvim se pak podatcima i bilješkama u slučaju Pava Šimovog radi, dovoljno svjedoči činjenica da i ono malo što je sačuvano vrlo je vrijedno. Tako je od iznimne važnosti njegov zapis vezan uz odabir lokacije i gradnju nove župne crkve u Bogovićima. U vjerskom i političkom pogledu – po svjedočanstvu popa Mužinića – Pave Šimov je bio „dobar kršćanin i osvjedočeni vatreni Hrvat”. Pavao (Paval) Bogović Šimov preminuo je u rodnim Bogovićima 31. svibnja 1903, u 78. godini života.


Mihovil Mužinić Mužina

 

Mihovil Mužinić Mužina ( Bogovići, 1850. – Bogovići, 1933.) svećenik, u narodu zvan Mužina, rođen je 1850. u Bogovićima. Školovao se u Krku, Rijeci i Gorici. Mladu je misu slavio u svojoj rodnoj župi, u crkvi Sv. Apolinara, 1873. godine. Kao svećenik je službovao prvo u biskupiji u Krku, zatim u župama Poljica, Belom na o. Cresu, Dubašnici i Omišlju. Pop Mužina isticao se hrvatskom narodnom sviješću te je gdje god je bila prilika radio u korist i dobrobit naroda. Tako je primjerice 1894. osnovao «Narodnu čitaonicu» u Malinskoj, 1904. «Gospodarsko-trgovačko društvo u Dubašnici», kome je bio i prvi predsjednik, a 1900. godine njegovim je zalaganjem izgrađena zgrada pučke škole u Bogovićima. Osobito se zalagao za hrvatski jezik, braneći njegovu uporabu na svim razinama svakidašnjeg života. Svom rođaku, prof. Ivanu Milčetiću pomogao je prilikom sakupljanja podataka o narodim običajima u Dubašnici što ih je ovaj kasnije objavio u Zborniku za narodni život i običaje. Mužina je i sam puno pisao i objavljivao u Našoj slozi, Katoličkoj Dalmaciji, Pučkoj prosvjeti i dr. nakon umirovljenja živio je u svojoj kući u Bogovićima gdje je okružen bibliotekom volio istraživati dubašljansku prošlost. Umro je 1933. u 83. godini života.


Ivan Milčetić

 

Ivan Milčetić ( Milčetići, 27. kolovoza 1853. – Varaždin, 26. listopada 1921.) slavist, jedan od znamenitih i zaslužnih Dubašljana rođen je 27. kolovoza 1853. u selu Milčetići, a preminuo u Varaždinu 26. listopada 1921. Vrlo rano napušta rodni kraj. Pučku je školu polazio u Bogovićima, Gologorici kraj Pazina i gradu Krku, gimnaziju u Rijeci, a fakultet u Zagrebu, Pragu i ponovo u Zagrebu. Službovao je kao suplent u Splitu, zatim kao profesor u Zagrebu, Varaždinu, Rijeci i opet u Varaždinu. Godine 1893. postao je član-dopisnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Ivan Milčetić umnogome je svojim radom zadužio buduće generacije istraživača različitih profila – posebice jezikoslovce (Hrvatska glagoļska bibliografija, Zagreb 1911.), povjesničare književnosti (Hrvati od Gaja do g. 1850., Zagreb 1878.), folkloriste (Koleda u južnih Slavena, Zagreb 1917.) i druge.


Josip Antun Kraljić

 

Josip Antun Kraljić (Bogovići, 14. ožujka 1877. – Mali Lošinj, 3. rujna 1948.) hrvatski književnik, istarski narodni učitelj, dječji pjesnik i sakupljač usmenog narodnog blaga (prije svega zagonetke i pjesme), rođen je 14. ožujka 1877. u u Bogovićima. Školovao se u Rijeci i Kopru. Posao je našao na Istri, gdje je radio kao učitelj. Taj rad je ostavio traga na njegovom stvarateljskom opusu. Potom je otišao u Argentinu, gdje je boravio od 1908. do 1910. Angažirao se u buđenju i čuvanju nacionalne svijesti među hrvatskim iseljenicima. Uređivao je novine Materinska riječ, koje su izlazile u argentinskom Rosariu i listove za mladež. Tematski su mu djela okrenuta Istri, ali i dječjim temama.Od njegovih djela izvajamo: Istranke, Suze Istre i Za našu djecu.


 

Kazimir Ostrogović

 

Kazimir Ostrogović (Sv. Vid-Miholjice, 7. travnja 1907. – Zagreb, 15. lipnja 1965.) arhitekt, rođen je 7. travnja 1907. u selu Sv. Vid-Miholjice, u vrlo brojnoj obitelji: otac Ive, majka Jele (r. Galantić) i – čak – devetero djece! Međutim, obitelj nije dugo živjela na otoku jer se zbog ekonomskih (ne)prilika preselila u Koprivnicu. Tu se pak za Kazimira počela brinuti jedna plemićka obitelj pa je tako kao jedini od braće i sestara krenuo na daljnje visoko školovanje. Diplomirao je 1934. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Oženio se Božicom Janeš, poznanicom još iz Koprivnice, a koja je godinu dana nakon njega također diplomirala arhitekturu. Kroz cijeli život bila mu je ne samo životna suputnica već i glavna suradnica na različitim projektima. Ostrogović je prvo radio u Zagrebu, potom Sušaku, Malinskoj, Crikvenici, a 1944. kao partizan bio sudionikom Kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom. Njegovo prvo realizirano djelo bila je upravo jedna kuća u Malinskoj 1935, tj. projekt Vila Koch koji je izradio 1934. godine. Bio je angažiran i prilikom uređenja malinskarskog Jaza, dakle, njegovo idejno ostvarenje, kao i Rajske ceste (1934 – 1938), tj. šetnice uz more. S prijateljem iz Koprivnice, ing. Slavkom Löwyjem, u njegovu birou projektirao je hotel Malin. Ostrogović je inače vršio i različite službe u državnoj upravi. U FNRJ je bio načelnik Saveznog ministarstva građevina i šef Odjela arhitektonsko-projektnog zavoda u Beogradu, a od 1951. u Zagrebu vodi Arhitektonski atelier Ostrogović (kasnije Centar 51). Bio je predstavnik Hrvatske u uredništvu prvog stručnog časopisa Arhitektura, autor stručnih članaka, gradski vijećnik u Skupštini grada Zagreba, itd. Za svoje brojne radove Ostrogović je često bio nagrađivan, a od glavnih projekata ovdje ističemo: kompleks Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu, Zagrebačku gradsku vijećnicu, Fakultet strojarstva i brodogradnju u Zagrebu, zgradu Riječke banke u Rijeci, vilu Zagorje u Zagrebu (danas Predsjednički dvori) i drugo. Kazimir Ostrogović umro je u Zagrebu 15. lipnja 1965. godine. U dogledno vrijeme svakako bi trebalo u našoj Općini (gdje već odavno jedna ulica nosi njegovo ime) nanovo prisjetiti se imena i djela ovoga uglednoga i priznatoga hrvatskog arhitekta.


Milan Radić

 

Milan Radić (Malinska, 10. lipnja 1907. – Malinska, 04. travnja 1995.) hotelijer, sveučilišni predavač , znanstvenik, rođen je 10. lipnja 1907. u Malinskoj na otoku Krku. Otac mu je bio Dinko, a majka Marica rođ. Škarpa. Školovanje je započeo u rodnom mjestu – pet razreda osnovne škole polazio je od 1913. do 1918. u Dubašnici. U jesen 1918. upisao je prvi razred hrvatske gimnazije u Opatiji; međutim, stigao je talijanski okupator koji je zatvorio hrvatske škole u Istri, pa Radić dovršava samo prvo polugodište. Drugo polugodište i ostala :tri razreda polazi od 1918. do 1922. u realnoj gimnaziji tadašnjeg Sušaka (istočni dio Ri- jeke, koji je tada pripadao Kraljevini SHS). U tome mjestu, zatim, završava i četverogodišnju trgovačku akademiju, na kojoj polaže i maturu (1926). Nakon toga nalazi se na Visokoj školi za svjetsku trgovinu u Beču, gdje je diplomirao 1930. godine; fakultetsku je diplomu nostrificirao 1939. na Visokoj komercijalnoj školi u Beogradu. God. 1933-34. služio je vojni rok u Zemunu, gdje je završio konjičku školu za rezervne oficire. Ovaj Bodul rođen je u uglednoj ugostiteljsko-turističkoj obitelji, koja je udarala temelje novoj Malinskoj i toj novoj oblasti privrede u Hrvatskoj odnosno u Jugoslaviji. Tako je Radić već u doba studija – 1928. godine – započeo i sam voditi obiteljski hotel »Slavija« u rodno- me mjestu (do 1943, te od 1945. do 1948). Kao praktičar s golemim iskustvom – nakon završetka studija 1930. sve svoje stečeno školsko i fakultetsko znanje usmjeruje u privrednom – ugostiteljsko-turističkom pravcu, kojemu je ostao vjeran do kraja. Naime, nakon nacionalizacije ugostiteljskih objekata 1948, Radić se odmah uključuje u opće tokove našega samoupravnog socijalističkog razvoja – jedan je od osnivača Ugostiteljskog poduzeća »Krk« u Malinskoj (1948), u kojemu je šef računovodstva. Nakon decentralizacije ugostiteljstva na Boduliji 1949, osnovano je Ugostiteljsko poduzeće Malinska, kasnije Hotelsko poduzeće Malinska, u kojem je Radić također šef računovodstva, a vodi i prijemno-korespondentsku službu (1949-60). Zatim radi u Ugostiteljskoj komori kotara Rijeka u Rijeci kao voditelj službe za investicije, organizaciju ugostiteljskih poduzeća, formiranja cijena usluga i statističku službu (1960-62). Od god. 1962. stručni je suradnik u Savjetu za ugostiteljstvo i turizam kotara Rijeka; kao savjetnik god. 1971. ulazi u mirovinu. U prvo poslijeratno doba, kada je ugostiteljsko-turistička privreda u nas obnavljana, Milan Radić aktivno sudjeluje u tom procesu i na druge načine; tako, npr., drži niz tečajeva u Malinskoj, Rijeci, Opatiji, na Otoku Krku i drugdje, pa je i to predavačko iskustvo – kao i veliko praktično znanje – utjecalo na to da ga 1962. Savjet Ekonomskog fakulteta u Zagrebu izabere za nastavnika Ekonomskog fakulteta u Rijeci; ovdje predaje »Organizaciju i poslovanje uslužnih i Poduzeća – ugostiteljska i turistička poduzeća« (od 1964). Od 1969. predaje na istom fakultetu, Odjel za ugostiteljstvo i turizam, »Tehniku poslovanja – recepcija«, do 1974. godine. Te je godine osnovan Hotelijerski fakultet u Opatiji, pa je sasvim prirodno bilo da Radić postane jedan od njegovih prvih nastavnika; ovdje i nakon umirovljenja predaje, sve do 1981. godine, dva kolegija: »Organizacija tehnike rada u hotelskim OOUR-ima« i »Organizacija internog poslovnog procesa u hotelskim OOUR-ima« (studij: »Organizacija hotelskih poduzeća«). Istovremeno nastavlja suradnju s Ekonomskim fakultetom u Rijeci – na njemu je predavač iz tri postdiplomska studija, od kojih je na dva i nosilac kolegija »Organizacija poslovnog procesa u ugostiteljskim i turističkim poduzećima« (1975-82); bio je i mentor kod izrade više magistarskih radova. Pored prosvjetno-pedagoškog rada, M. Radić se iskazao i kao znanstveni i stručni pisac. Tako je objavio niz studija i članaka, a bio je i autor cijele serije elaborata i planova razvoja. Razvio se u priznatog stručnjaka čija je specijalnost turistička privreda, a uže područje rada hotelijerstvo (organizacija i tehnika rada), ugostiteljstvo, školovanje i stručno usavršavanje ugostiteljskih i turističkih kadrova, turističke investicije i turističke agencije, te njemački jezik. Njegova bibliografija broji više stotina jedinica. Između ostalog, autor je i pet priručnika i skripata, tridesetak razvojnih planova i studija, četrdesetak elaborata, sedamdesetak studija, članaka i recenzija, itd. Sudjelovao je i pri objavljivanju više izdanja, između ostalog i »Vodiča otoka Krka«, izradi niza prospekata turističkih mjesta na Boduliji i filma o njoj – »Zlatni otok«. Ovaj Malinskar vrlo je aktivan društveni radnik već od rane mladosti. Tako je već 1926. “bio član Kupališnog društva, kasnije Turističkog društva Malinska;• bio je i član njegova Upravnog odbora. Jedan je od obnovitelja rada toga Društva (1952), pa je bio i njegov predsjednik. Bio je inicijator ili organizator, ili je pak sudjelovao pri organizaciji niza turističkih savjetovanja i manifestacija, zatim kulturnih (npr., krčki festival folklora u Malinskoj), sportskih i drugih akcija na o. Krku i izvan njega. Bio je dugi niz godina član Upravnog odbora Turističkog saveza kotara i općine Rijeka,…. Iz oblasti društveno-političkog rada treba spomenuti da je Radić bio odbornik Kotarske, kasnije Općinske skupštine Krk (1951-60), član njezina Savjeta za privredu i raznih komisija, te predsjednik Vijeća proizvođača. Taj privrednik bio je i prvi predsjednik Komisije za turizam općine Krk (1955-60), zatim tajnik Komisije za investicije kotara Rijeka,…. Od osnivanja Privredne komore kotara Rijeka član je njezina Upravnog odbora (1952-60), a od 1954-60. i njezin je povjerenik za Otok Krk. Kao. predstavnika i turističkog informatora Savezna privredna komora SFRJ i Republička ,privredna komora SRH upućivale su Radića u više navrata na međunarodne sajmove (1964-72, Mlinchen, Beč, Grac, Celovac, Milano, Prag). Radić je kao. stari antifašista i rodoljub, te napredan čovjek bio na liniji ostvarivanja Titove zamisli o NOB-u. Kao suradnika NOP-a talijanski ga je okupator 1942. uhapsio, pa je tamnovao u Rijeci i Videmu (Udine, 1942). Učesnik je NOB-a, te je 1943. bio. komandant Mjesta Malinska i zamjenik komandanta Mjesta Baška. Pred kraj rata i prvih mjeseci slobode radio je u komandi Sjevernog Jadrana u Bakru i Rijeci. Milan Radić je za svoj rad dobio visoki broj nagrada i priznanja. Pored ostalog, nosilac je Ordena rada sa srebrnim vijencem kojim ga je odlikovao Predsjednik SFRJ (1974), diplome i priznanja turističkih saveza Hrvatske (1964, 1973) i kotara Rijeka (1962, 1975), Srebrne plakete općine Rijeka (1962), priznanja Skupštine općine Krk (1975), …. Istaknimo posebno da je i dobio nagradu za životno djelo “Anton Štifanić” kao najprestižnije nagrade za životno djelo u turizmu Hrvatske 1988 g. Svakako, jedno od najdražih mu je priznanje Sportskog društva »Dub”, odnosno njegove Sportske ribolovne sekcije »Lastavica« u Malinskoj (1982), čiji je bio počasni član i osnivač; naime, Milan Radić je bio i majstor-ribolovac. Taj Bodul je bio i aktivan društveno-politički i stručni radnik do kraja svog života, pa je, npr.,bio član SSRN, SUBNOR-a, Saveza rezervnih vojnih starješina, stalan suradnik ili član više znanstvenih, prosvjetnih, kulturnih i privrednih udruženja i institucija na otoku i izvan njega. Između ostalog, bio je i predsjednik Komisije za turizam i ugostiteljstvo Mjesne zajednice Malinska. Svojim životnim djelom Milan Radić već je ušao u povijest i Malinske, i Otoka Krka, te ugostiteljsko-turističke oblasti Hrvatske koja je upravo danas jedna od glavnih nada stabilizacionih privrednih kretanja i snažna okosnica našega privrednoga života općenito Malinske od- nosno Otoka Krka posebno. Umro je u Malinskoj 04. travnja 1995.g. (izvor: Petar Strčić)


Branko Fučić

 

Branko Fučić (Bogovići, 8. rujna 1920. – Rijeka, 31. siječnja 1999.) akademik, istaknuti je hrvatski povjesničar umjetnosti i kulture, znanstvenik, esejist, paleograf, arheolog, putopisac, vodeći stručnjak i promicatelj glagoljaške baštine i srednjevjekovnog zidnog slikarstva Istre, rođen je 8. rujna 1920. u Bogovićima. Od 1989. godine dopisni je član Slovenske akademije znanosti in umetnosti u Ljubljani, a od 1991. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Već u najranije doba Branko Fučić s obitelji napušta rodni kraj Dubašnicu na otoku Krku. Nakon nekoliko godina mladosti provedenih u Generalskom Stolu, opet zbog službe oca seli, ovaj put u Zagreb. U Zagrebu je pohađao osnovnu školu, a zatim i u Četvrtu gornjogradsku gimnaziju. Nakon gimnazije upisuje Umjetničku akademiju, smjer slikarstvo, ali ju napušta. No, znanje i vještine koje je stekao u njoj trajno su mu pomogle u stručnom radu tijekom života. Zatim upisuje Filozofski fakultet na kojem 1944. godine stječe diplomu iz grupe predmeta Povijest umjetnosti i kulture i talijanskog jezika. Već krajem studija radio je u Gipsoteci gdje je naučio izradu odljeva u gipsu, što mu je također koristilo tijekom životnih istraživanja kada je radio odljeve brojnih glagoljaških spomenika i grbova s istarskog i primorskog područja. Prvo je dvije godine radio kao zaposlenik Konzervatorskog zavoda u Zagrebu, a zatim 1946. godine odlazi u novoosnovani Konzervatorski zavod za Istru i Hrvatsko primorje u Rijeci, također na samo dvije godine. Naposlijetku se zaposlio u Historijskom institutu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu (danas Odsjek za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti). Iako je službeno imao mjesto u Zagrebu, veliku većinu vremena proveo je u Rijeci i to najviše na terenu, istražujući pretežno po Istri, Kvarneru, otocima. Doktorirao je pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani 1964. godine, disertacijom Srednjevjekovno zidno slikarstvo u Istri. Grob Branka Fučića uz staru crkvu sv. Apolinara u Dubašnici Umro je u Rijeci 31. siječnja 1999. a sahranjen je, prema izričitoj svojoj volji, na groblju u Dubašnici uz staru crkvu sv. Apolinara. Tijekom dugogodišnjeg plodnog rada Fučić je bio ponajprije terenski istraživač – propješačio je gotovo cijelu Istru, Hrvatsko primorje i Kvarnerske otoke, tragajući uvijek za nečim novim, vodeći se često tek izvjesnim naznakama. Njegov je interes bio usmjeren na srednjovjekovne kulturne spomenike, naročito na zidno slikarstvo i glagoljicu. Otkrio je i obradio srednjovjekovne freske na čak šezdesetak mjesta u Istri te više od polovice registriranih glagoljskih natpisa na prostoru bivše Jugoslavije, prema tome i današnje Hrvatske. Vodio je arheološka iskapanja opatije Sv. Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku, kada je došao do zaključka da Bašćanska ploča nije spomen-ploča nego zapravo lijevi plutej septuma tj. dio pregradnog zida ispred oltara, sagrađen istodobno s crkvom. Pri tom je zaključio da mora negdje postojati i desni plutej te je za njim tragao do konca života, pišući, samo dvije godine prije smrti: „..još uvijek tragam“. Osim Sv. Lucije, vodio je i sudjelovao u arheološkim iskapanjima i konzervacijama drugih objekata, npr. starokršćanskog kompleksa Sv. Marije u Osoru, crkvice Sv. Marka kraj Baške i drugih. Doprinos Branka Fučića istraživanju glagoljskih natpisa, uz otkrića, očituje se i u obradama, rekonstrukcijama, revizijama, čitanjima ili novim interpretacijama glagoljskih natpisa. Pronašao je srednjvjekovne frske u crkvici sv. Jerolima u Humu iz 12. stoljeća. Našao je i brojne grafite na glagoljici, a među njima i poznati „Humski grafit“. Glagoljski grafiti su do istraživačkog rada Branka Fučića bili gotovo potpuno zanemareni u znanstvenim istraživanjima. Tek je Fučić počeo njihovo značajnije obrađivanje. Smatrao je naime, da su grafiti prvorazredni povijesni izvori jer otkrivaju ono što ne otkrivaju veliki dokumenti, a to je tzv. mala povijest, povijest malih ljudi, njihove svakodnevnice. To su mala zrcala u kojima se spontano odrazuje život. Osim što je bio vrstan stručnjak u spomenutim područjima važno je navesti još jedan njegov, ne manje važan talent. Branko Fučić je na razumljiv i privlačan način znao obratiti pozornost laika i dočarati mu mnoga svoja otkrića i spoznaje: freske, glagoljicu, glagoljske grafite, čime je odigrao važnu ulogu njihova promicanja u širem društvu, ne samo znanstvenim i kulturnim krugovima. Bio je čest gost u školama gdje je na slikovit, a opet jednostavan način budio u učenicima interes za kulturnu i povijesnu baštinu. Tu istu baštinu, osim što ju je otkrivao, obrađivao, dokumentirao i konzervirao, na razne je načine promovirao i u široj javnosti. Tako je od 1992. godine do 1994. godine, subotom na Radiju Rijeka i Radiju Zagreb imao kratke emisije, svaki put na neku novu temu iz povijesti, o freskama, glagoljskim grafitima, legendama i zanimljivostima na koje je naišao tijekom istraživanja. Zbog velike slušanosti emisija, na temelju njih je potom sastavio i njegovu najčitaniju knjigu „Terra incognita“. U njoj je, gotovo na literaran način, ne lišavajući se, ovisno o potrebi, koristiti i dijalektom, izložio spomenutu tematiku. Najznačajnija Fučićeva djela su: Istarske freske ( 1963), koautorstvo u Leksikonu ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (1979., 1985., 1990.), Glagoljski natpisi (1982.) – po mnogima njegovo kapitalno djelo, Apsyrtides. Kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja (1990., 1995., na više jezika), Vincent iz Kastva (1992., na više jezika) i Terra incognita (1997., 1998., 2001.). Prema Tomislavu Galoviću, njegova se bibliografija može svrstati u pet skupina. Prvoj skupini bi pripadali radovi nastali od 1936. godine do 1945. godine, a obuhvaćala bi njegove mladenačke radove, pretežno poeziju i prozu i nešto stručnih članaka. Druga skupina obuhvaća radove od 1946. do 1964. godine. Već 1946. godine, Fučić je sudjelovao u postavljanu izložbe „Svjedočanstva o slavenstvu Istre“ i napisao katalog za istu, a koji je preveden i na francuski jezik. To je razdoblje kada Fučić intenzivno obilazi Istru i kvarnerske otoke te istražuje, pronalazi, spašava i zapisuje. Rezultat toga je prvo „Izvještaj o putu po otocima Cresu i Lošinju“ te njegova vrlo značajna knjiga „Istarske freske“. U trećoj skupini, od 1964. godine do 1981.godine, posebno mjesto zauzima Fučićevo koautorstvo u „Leksikonu ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva“ koji je kasnije doživio više izdanja. Među brojnim radovima valja istaknuti i vodič koji je Fučić sa suradnicima priredio za postavu „Izložba glagoljice“, 1968. godine u Rijeci. Četvrto razdoblje, od 1982. godine do 1998. godine, najplodnije je u Fučićevom znanstvenom stvaralaštvu. Tada su mu objavljeni „Glagoljski natpisi“, a potom na više jezika „Apsyrtides. Kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja“, monografija „Vincent iz Kastva“ također na više jezika, kao i široj javnosti poznata, a možda i najčitanija Fučićeva knjiga „Terra incognita – Nepoznata zemlja Hrvatska“. U petoj skupini su posthumno objavljeni radovi. Tako je 1999. godine u Londonu tiskana Fučićeva knjiga, a u Hrvatskoj – gotovo nepoznata – „Croatian glagolitic epigraphy“ tj. „Hrvatska glagoljska epigrafika“. Radi se o engleskom prijevodu, preradi i dopuni novopronađenim natpisima, prijašnje studije „Glagoljska epigrafika“ iz 1982. godine. Iste su godine tiskane u Zagrebu i „Fraške“ koje su iduće godine doživjele i svoje drugo izdanje. Knjiga „Majstor Albert iz Konstanza u Brseču, Jesenoviku, Lovranu, Pazu i Plominu“ objavljena je 2000. godine, te četvrto, a 2006. godine i peto izdanje – već kultnog – „Leksikona ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva“. Knjiga „Terra incognita“ čije je prvo izdanje tiskano 1997., nanovo je objavljeno 1998., a 2001. dobilo je i svoje treće izdanje u izdavačkoj kući „Kršćanska sadašnjost“. Za svoj znanstveni i stručni rad Branko Fučić dobio je brojne nagrade i priznanja. Neka od najvažnijih su: 1983. godine papa Ivan Pavao II proglasio ga je vitezom komendatorom reda Sv. Grgura Velikog. 1985. godine za „Glagoljske natpise“ i ukupan rad na polju srednjovjekovnog zidnog slikarstva, ikonografije i epigrafike uručena mu je prestižna Herderova nagrada Bečkog sveučilišta. 1986. godine Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu mu je dodijelio počasni doktorat iz teologije. (izvor:matica.hr)


Nedjeljko Karabaić

 

Nedjeljko Karabaić (Malinska, 1924. – Malinska, 1958.) muzikolog i skladatelj, glazbeni folklorist, melograf, profesor, rođen je 1924. u Malinskoj. Školovao se u rodnoj Malinskoj (otok Krk) te u Zagrebu. Veliki interes je pokazao za proučavanje glazbeno-teoretskih disciplina. Privatno je učio violinu i glasovir, a zbog nedovoljnog znanja nije uspio upisati Muzičku akademiju. Radio je u osnovnim školama u Rijeci, a od 1946. godine počeo se baviti proučavanjem narodnog blaga otoka Krka i Istre. Najveći doprinos Nedjeljka Karabaića je u području melografije. Cjenjen je njegov rad u popisivanju i obradi pučkih napjeva Istre, Kvarnerskih otoka (Cres) i Gorskog kotara – više od tisuću narodnih plesova i pjesama. Zapisao je kao vanjski suradnik Instituta za etnologiju i folkloristiku 775 pjesama i instrumentalnih komada, od kojih je samo 110 dvoglasno. Svoje je zapise pohranio u Institutu za narodnu umjetnost u Zagrebu. Za objavljenu knjižicu “Muzički folklor Hrvatskog primorja i Istre” ,zbirku od 42 melodije s opširnim komentarom,objavljenoj 1956. godine, primio je međunarodno priznanje. Uz melografski rad Nedeljko Karabaić bavio se i skladateljskim radom. Najuspjelija njegova skladba je “Marina kruna” koju su uspješno izvodili mnogobrojni školski zborovi. Istaknuo se i kao publicist pišući u časopisima i dnevnim novinama. Njegova bolest i prerana smrt nisu mu omogućili da produbi svoj interes, smisao i znanje o tradicijskoj glazbi istarsko-primorske regije na način na koji je on to htio te zacrtao u svojim notnim zapisima i člancima. I na kraju spomenimo zanimljivost iz naše župe Dubašnica da je prema Kronici župe Dubašnica, profesor Nedjeljko Karabaić 1943.godine, na poziv tadašnjeg župnika popa Antona Spicijarića osnovao crkveni župni zbor, koji je potom ponovno osnovan 22. studenog 1993. godine i od tada pa i dan danas djeluje kao crkveni župni zbor ponosno noseći njegovo ime „Nedjeljko Karabaić“. Nedjeljko Karabaić je umro u 35. godini života.


O. fra Benko (Pavao) Dujmović

 

O. fra Benko (Pavao) Dujmović (Zidarići, 19. studenoga 1927. – Odra kraj Zagreba, 18. svibnja 2012.) naš dobri padre Benko Dujmović, naš Dubašljanin i dugo godišnji gvardijan Samostana sv. Marije Magdalene u Portu, rođen je u Zidarićima, 19. studenoga 1927. u obitelji Antuna i Marije, r. Turčić. Kršten je, prvi put pričešćen i krizman, dakako, u sv. Apolinaru, a gdje bi drugdje to moglo i biti. Otišao je mlad u franjevce trećorece, a nije se moglo očekivati da bi otišao k drugima, jer oni su naši stoljećima i njegovi od rođenja. Nakon školovanja u Dubašnici, Školjiću, Krku i Splitu, za svećenika je zaređen u Zadru, na Petrovo 1952. godine. Dva dana kasnije, 1. srpnja, slavio je mladu misu na Trsatu. Uz još jednu godinu školovanja u Splitu, jer zaređen je godinu dana prije završetka studija, kako se tada običavalo, pomagao je u župama Splitske nadbiskupije. “Vatrene” dane proživio je već na početku svojega svećeništva u Slivnu Ravnom na ušću Neretve, u vrijeme kad su komunisti mislili da imaju sve u ruci i da će lako uništiti Crkvu. Tri je godine padre Benko radio u Ogulinu kao kapelan i vjeroučitelj u župi sv. Križa, potom 12 godina je kapelan i župnik u Preku na Ugljanu, gdje je pokazao da je pravi duhovni pastir, odgojitelj mladih, graditelj i domoljub. Od 1968. do kraja života bio je u Dubašnici, u samostanu na Portu. Sve ovo vrijeme bio je pravi Padre, čovjek, redovnik i svećenik. Pastorizirao je, obnavljao samostan, obrađivao zemlju, uzgajao masline, ribario i pčelario, bavio se i ovcama. Sve je ovo radio ne gubeći svoj redovnički identitet, naprotiv, fizičkim je radom oplemenjivao svoje redovništvo i svećeništvo, a redovništvom i svećeništvom svjedočio je o potrebi i ljepoti fizičke djelatnosti. Njegovom zaslugom u Samostanu sv. Marije Magdalene utemeljen je muzej, u kojemu su na trajnoj izložbi sakralni predmeti, knjige, poljodjelski i ribarski alati, toš za mljevenje maslina, samostanski predmeti kojima su se služili redovnici, fotoaparat koji je konstruirao o. Stanko Dujmović, još jedan veliki Dubašljanin, i mnogo drugih izložaka, prikupljenih po Dubašnici. Pred samostanom je u to vrijeme Branko Fučić oblikovao lapidarij glagoljskih spomenika. Umro je u Samostanu sv. Franje u Odri kraj Zagreba, gdje se zadnjih mjeseci liječio.


Juraj Spicijarić

 

Juraj Spicijarić (Sv. Vid, 1929. – 2013.) veliki hotelijer, humanista, rođen je 1929. godine u Sv. Vidu, osnovnu školu pohađao je u rodnom Svetom Vidu, klasičnu gimnaziju na Sušaku, a akademski stupanj diplomiranog ekonomista stekao je na današnjem Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu Sveučilišta u Rijeci. Svoj život i cijelu karijeru gospodarstvenika Jure Spicijarić posvetio je hotelijerstvu. Pored razvoja karijere, počevši kao recepcionar davne 1955. godine u hotelima u Malinskoj, obnašao je velik broj gospodarskih i društvenih funkcija, obaveza i zadataka. Malinska ga pamti kao mladog direktora hotela Slavija, i to od njegova otvorenja 1961. godine. Od 1994. godine obnaša funkciju direktora Hotelskog poduzeća Malinska. Od 1966. godine direktor je hotela Domus Njivice. Vraća se u Malinsku te je od 1970. godine direktor HG Haludovo gdje je obnašao više funkcija, uključujući direktora prodaje i direktora hotela Palace. Od 1980. imenovan je za direktora tvrtke Hoteli Brodokomerc Rijeka, a umirovljen je 1990. godine. Jure Spicijarić pokretač je uspješnih tečajeva i škola za konobare i kuhare koje su se organizirale od 1961. godine u sklopu kojih je velik broj mladih otočana stekao potrebna znanja i vještine. Zaslužan je da je veliki broj otočana ostao na svojem otoku Krku i da se nisu iselili kako je to tada bila praksa i običaj. Kolege hotelijeri kojima je bio uzor i koje je svojim znanjem uvijek podučavao, pamtit će ga kao vrijednog, mirnog, i nadasve dobrog čovjeka za kojeg se mora najprije izreći epitet »gospodin« . Djelatnici u stoljetnoj tradiciji turističkog razvoja otoka Krka zasigurno ističu velik doprinos kolege Jurja Spcijarića razvoju otočnog hotelijerstva i turizma. Svojim životom, radom i djelima uvrstio se uz bok velikana turizma na našim prostorima. Pokojni Jure svojim se radom stavlja uz bok poznatih hotelijera kao što su Milan Radić iz Malinske, Mate Mahulja iz Krka, Vladimir Krištofor i Mirko Kleković iz Crikvenica, Rudi Cvitković iz Rijeke, Ivan Dujmović iz Baške i Opatije. Ono što je Ante Štifanić bio za Poreč, to je Jure Spicijarić bio i ostao za otok Krk. Jure Spicijarić bio je jedan od kreatora HG Haludovo, nikada nije mogao prežaliti »stradanje« tog hotelskoga grada i njegovo stavljanje izvan komercijalne funkcije. Možda je to i bio uzrok njegovog povlačenja u sebe i preranog mirovanja. Vrhunski majstor u organizaciji banketa, dočekivanju državnika, ministara i poznatih ljudi iz politike i zabavnog života nije nikad mogao prežaliti nesretnu privatizaciju nekadašnjeg ponosa Malinske i otoka Krka. Velik broj hotelijera, gospodarstvenika i društvenih djelatnika u turizmu pamtit će lik i djelo Jurja Spicijarića koji je ostavio duboki trag u razvoju turizma otoka Krka te time posredno značajnom broju otočana omogućio da ostanu živjeti na svojem otoku. (izvor: otok-krk.org)