Korizma je vrijeme kada je dobro plakati zbog svojih grijeha, potom slijedi radost jer su nam oprotšeni

Katolički svećenik Odilon Singbo, rođen u afričkoj državi Benin, boravi u Hrvatskoj od sredine 2000-ih. Kod nas je proveo jedan dio svećeničke formacije, a danas je svećenik Zagrebačke nadbiskupije, odnedavno u službi sveučilišnog kapelana na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

Razgovarali smo s njim o smislu i cilju korizmenog vremena, duhovnim izazovima, ali i mogućnostima koje ono stavlja pred nas. Vlč. Singbo je autor knjige korizmenih meditacija “Oluja će proći” u izdanju Kršćanske sadašnjosti kojima je nastojao ući u otajstvo ovog posebnog vremena u crkvenoj godini i prenijeti njegov blagoslov čitateljima.


– Svi oni koji nastoje razumjeti korizmu i način na koji djeluje u našim životima, kao da se slažu u jednome: ona je određena napetošću koja nastaje između pokorničkog duha koji je obilježava i radosti Uskrsa kamo nas usmjerava. Slažete se?


I u tome jest ljepota korizmenog vremena. Pri čemu čovjek treba biti oprezan da ne upadne u jednu od krajnosti. Primjerice, da doživi korizmeno vrijeme isključivo kao vrijeme žalosti i velike tuge. Liturgijski, to jest vrijeme koje nas vraća na nas same i na ono što je Gospodin Isus svojom mukom i žrtvom učinio za nas. To ne znači da to vrijeme mora aktualizirati tu žalost, obilježiti je u doslovnom smislu. Jednostavno, to je dinamika liturgijskog vremena koja sadrži i advent kao vrijeme radosnog iščekivanja i korizmu kao vrijeme kada osvješćujemo kako smo otkupljeni dragocjenom žrtvom. I ta žrtva je za tebe, baš tebe kao konkretnog pojedinca. Ne za neku bezličnu masu, nego za mene Odilona, tebe Gorana… I ovo je vrijeme kada te žrtve postajemo svjesniji. I zato je korizma obilježena i pokorničkim raspoloženjem, pozivom na obraćenje, na pravo vrednovanje dara koji mi je dan. Također, pozvan sam da u svjetlu te žrtve prepoznam sve ono što nije u skladu s njom i to ispravim. Pozvan sam na pročišćenje u svjetlu vazmenog otajstva.

S druge strane, to je vrijeme prožeto radošću. Zato što znam da svaki problem koji možda danas živim nije kraj. Nije znak promašaja ili neuspjeha nego put koji vodi prema uskrsnuću. Lijepo se kaže – nema Uskrsa bez Velikog petka i obratno. Živim u toj nadi usmjerenoj na Uskrs i živim pročišćavajući sebe.


– To stvara tu cjelinu korizme…


Ta žalost i radost se prožimaju. Čovjek je pozvan nositi svijest o obje dimenzije svoga života. Naposljetku, znamo dobro kako je svaki život satkan od radosnih i žalosnih trenutaka. Samo u jednom danu čovjek prolazi kroz razne emocije – od suza do radosti. Ponekad je dobro plakati, doslovno plakati, zbog svojih grijeha. Taj plač može biti snažan vanjski izraz našega kajanja. Ali, odmah nakon toga slijedi radost jer znam da mi je oprošteno.


– Imam prijatelja koji mi se redovito žali kako mu Božić puno znači u duhovnom životu, kao blagdan obilježen tim posebnim ugođajem, ali da mu Uskrs i korizma uvijek nekako “promaknu”…


To nije problem samo vašeg prijatelja nego većine nas. Božić je pun radosti, ali i, da se tako izrazim, „čarolija“ i raznih ponuda. Pa i onih koji su povezani s konzumerizmom. Dakle, sadržaja koji su ponekad takovi da vjernika mogu ostaviti na duhovnoj površini, na izvanjskom.

Korizma u određenom smislu vraća čovjeka na izvorište, na njega samoga. Na spoznaju kako je Božić u određenom smislu blagdan radosti i izvanjskog mira, dok su Uskrs i korizma usmjereni na – unutarnji mir. Vrijeme unutarnjeg pomirenja sa samim sobom, pogleda na vlastitu nutrinu. Naravno, taj pogled prema unutra ne niječe sve ono što se zbiva oko nas. Upravo suprotno – on nas priprema da to što se oko nas zbiva bolje prihvaćamo i s tim se suočimo. Promatramo li liturgijska čitanja kroz korizmeno vrijeme vidimo kako nas Isus poziva da „uđemo u sebe“ kroz molitvu, ali i kroz djela milosrđa. Molitva u kojoj se susrećem s Bogom i dobra djela koja me vode prema drugome. To je ta dinamika kršćanskog života – doći na izvor svome Bogu da bismo dobili nešto s čime ćemo pomoći izgradnji drugoga.


– Gdje su u svemu tome post i odricanje? Jesmo li dovoljno svjesni pravih vrijednosti na koje nas moraju usmjeriti?

Odricanje i post puno se puta spominju u Svetom pismu, pogotovo u Starom zavjetu. Bog poziva na post kako bi narod kroz njega upoznao sebe i svoj poziv. U svakom trenutku moguće je zanemariti taj poziv jer smo zaslijepljeni onim materijalnim što nas okružuje i ponekad guši. Čovjeku je potrebno da se i usred obilja malo makne i pogled usmjeri na ono što je izvorno, čisto i dobro. I u tome nam pomaže ovo korizmeno vrijeme. Odricanje kao nešto što nas usmjerava na bolne točke naše tjelesnosti pomaže nam razviti suosjećanje s onima kojima je život neka vrsta trajne korizme – koji jednostavno oskudijevaju. Nadalje, post mi pomaže doživjeti određeno čišćenje. Pokazuje mi da mogu bez ovoga ili onoga u svom životu. Tada shvatim kako pojedini sadržaji u mom životu predstavljaju veliku prepreku u duhovnom rastu, u spoznaji samoga sebe i življenja za druge. Ako se odričemo tek radi odricanja, onda je bolje da to i ne činimo. Odricanje na tjelesnom i materijalnom planu mora nas voditi na nešto dublje – odricanje na duhovnom planu od grijeha koje činimo. Odricanje od ogovaranja, od podmetanja, nepotrebnih riječi, psovki koje su, nažalost, tako prisutne u našem životu. Odreći se cigarete a ne odreći se grijeha nema nikakvog smisla. Bolje je truditi se oko grijeha koji otežava moj duhovni život nego mučiti se s odricanjem od slatkoga koje u duhovnom smislu može biti potpuno bez značenja. Što mi znači da ću se odreći cigareta ako ću odmah nakon Uskrsa početi dimiti poput lokomotive?

Poziv na post i odricanje, dakle, duhovno su pitanje i moraju prema duhovnom biti usmjereni.


Vlč. Odilon Sigbo, sveučilišni kapelan


Izvor: Listić sv. Apolinara, župa Dubašnica

Povezane teme