Sretan Uskrs!

Uskrs je najveći i najvažniji kršćanski blagdan, kojim kršćani slave jednu od centralnih dogmi vjere, Isusovo uskrsnuće. Ovaj je naziv blagdana uvriježen kod rimokatolika, dok ga pravoslavni vjernici nazivaju Vaskrs.

Jedan od najstarijih izvora koji govore o Uskrsu jest Pashalna homilija iz 2. stoljeća koju je napisao Meliton Sardski. Sokrat Skolastik u 4. stoljeću govori da je slavljenje Uskrsa nastalo iz lokalnog običaja, ali da je samo slavlje ipak bilo univerzalno – tek su pojedinosti vezane uza nj bile lokalizirane.

Kroz povijest su postojale brojne prepirke oko datiranja. Poznat je kvartodecimanizam (izvedenica od lat. quattuordecim = četrnaest), termin koji se odnosi na praksu da je slavlje Prijelaza (Pashe) za kršćane bilo na četrnaesti dan Nisana (prvog mjeseca u hebrejskom kalendaru) u Starom zavjetu. Sama metoda računanja datuma Uskrsa nije službeno riješena sve do Prvoga nicejskog sabora 325. godine.

 

Na Prvom nicejskom saboru odlučeno je da se Uskrs slavi na istu nedjelju u cijeloj Crkvi, ali vjerojatno nikakva metoda određivanja nije donesena (nisu sačuvani pismeni spisi o Koncilu). Od srednjega vijeka Uskrs se slavi na prvu nedjelju poslije prvoga proljetnog uštapa.

U zapadnom kršćanstvu priprema za Uskrs je korizma. Ona traje četrdeset dana i obilježena je mirovanjem, tišinom, kajanjem. Tjedan prije Uskrsa naziva se Velikim tjednom. On je vrhunac korizme, a započinje Cvjetnicom, nedjeljom muke Gospodnje, kada se slavi Isusov ulazak u Jeruzalem. Tada se u crkvu nose grančice na posvetu, a u narodu se na tu nedjelju odijevalo svečano, veselo ruho, što je bilo u kontrastu prema korizmi, tijekom koje se nosilo siromašnije odijelo, zagasitih boja (najčešće bijelo, crno, smeđe ili tamno modro).

Veliki tjedan uključuje Vazmeno trodnevlje – Veliki četvrtak, Veliki petak, Veliku subotu. Na Veliku subotu odlazi se na bdijenje. Na misi se pali uskrsna vatra na žutoj ili bijeloj uskrsnoj svijeći. Nekoć je Uskrs bio smatran savršenim trenutkom krštenja, stoga se na toj misi novi članovi pridružuju Crkvi, a stari članovi obnavljaju zavjete.

U istočnom kršćanstvu priprema za Uskrs također počinje korizmom, u kojoj se smanjuju zabava i sve nepotrebne aktivnosti sve do Velikog petka. U večeri Velike subote slavi se ponoćna misa nakon 23 sata. Pri završetku sva se svjetla gase te se pali uskrsna svijeća iz „vječnog svjetla“ u crkvi, a potom se svjetlo širi dalje. Procesija se nastavlja oko crkve i u nju vraća u ponoć te se služi pashalna misa. Poslije liturgije običaj je objedovati, a sutradan nema liturgije jer je već proslavljena. Umjesto nje u podne se održava Agape vesper u kojem se čitaju dijelovi Ivanova Evanđelja na raznim jezicima.

 

Hrvatski uskrsni običaji su bogati simbolikom i razlikuju se od kraja do kraja. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj često se pale uskrsni krjesovi, tzv. vuzmenke. Vatru pripremaju vjernici ispred crkava koji je pale klesanjem dvaju kamenova. Prije se vatra palila i tako da je svećenik potpaljivao tzv. gubu koja raste na drveću i panjevima ili se pak palila trenjem dva komada drveta, čime bi nastala sveta ili živa vatra. Nakon paljenja vatre i blagoslova muškarci su palili svoj komad drveta i nosili blagoslovljenu vatru kućama, a ostatak bi vjernika ušao u crkvu. Tako bi paljenjem svete vatre u domovima bio prisutan i sam Bog.

U nekim hrvatskim krajevima postoji običaj umivanja cvijećem (često ljubicama) i biljem na Veliku subotu (negdje i na Cvjetnicu). Za Uskrs se odlazi na jutarnju misu ili se na Veliku subotu odlazi na svečano bdijenje. Na sam Uskrs tradicionalno se blaguje šunka, a domaćice često ispeku kruh te priprave druge slastice. Hrana se prije blagovanja nosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje.

Za hrvatsku kulturu vrlo je važna pučka pobožnost „Za križem“ koja na otoku Hvaru postoji već punih pet stoljeća. Ta se pobožnost odvija u noći s Velikog četvrtka na Veliki petak, a procesije polaze iz šest mjesta (Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrboska) te se kreću u krug otokom u smjeru kazaljke na satu. Otokom, dakle, prolazi šest procesija, a svaku predvodi križonoša koji, često bos, nosi teško raspelo ovijeno prozirnom crnom tkaninom. Svaka od procesija kreće u 22 sata iz mjesne crkve te se u nju vraća na Veliki petak ujutro. Ova pobožnost ima veliko značenje za stanovnike ovih mjesta, ali i čitavoga otoka Hvara.

Simbolika jajeta kao izvora života poznata je u mnogim mitologijama i kod gotovo svih naroda. Ne zna se mnogo o tome kako i kada se pojavio običaj bojenja jaja, ali je sigurno da ima korijene u vrlo dalekoj povijesti jer nam o tome svjedoče nalazi iz prethistorijskih grobnica. Obojena jaja su pronađena i u slavenskim, avarskim i germanskim grobovima. Naziv pisanica raširen je kod gotovo svih slavenskih naroda, što znači da ima svoju pretkršćansku tradiciju, tj. da potječe još iz vremena kada su svi Slaveni živjeli kao jedan narod (od ie. korijena *pis- = crtati, šarati; pisanice = šarenice). Pisanice su, osim simbola života, bile i tradicionalan dar, a često su ih međusobno darivali zaljubljeni s ljubavnim motivima (srca, dva goluba) ili porukama, kako ljubavnim, tako i religioznim, i čestitkama.

Vrlo veliku sličnost s bojanjem pisanica voskom ima penganje jaja koje je rašireno u Dubrovačkom primorju. Zanimljiva je sličnost u tehnici i motivima između dva krajnja područja Hrvatske, kao što su Srijem (Bogdanovci) i Dubrovačko primorje. Motivi su na pisanicama različiti kapljičasti elementi koji oblikuju rozete, lepeze i njima srodne likove.

Ne može se točno ustvrditi kada i zašto se pojavila figura zeca u hrvatskoj tradiciji. U drugoj polovici 18. stoljeća u Srednjoj Europi spominje se upravo zec koji skriva jaja, najčešće u travu, a djeca ih onda s uzbuđenjem traže. Tijekom 19. stoljeća postala je popularna tradicija zeca koji nosi darove, a u 20. stoljeću to je postao nezaobilazni znak Uskrsa i uskrsnog darivanja.

Prvi pokušaji tumačenja zeca usmjereni su prema njegovoj ulozi pratitelja germanske božice proljeća Ostare, te kao simbola plodnosti. Neke druge teorije pak kažu da je pojava zeca element mitologije svakidašnjice te da ga ne treba posebno tumačiti.

U svakom slučaju, može se pretpostaviti da je lik zeca u uskrsnim običajima, kao i običaj da zec donosi darove, k nama prenesen iz srednje Europe, i to u fazi kada se on kao pojava već ustalio i istisnuo dotadašnje likove koji su darivali djecu za Uskrs (kokoš, pijetao, lastavica, kukavica). U Hrvatskoj seoskoj tradiciji zec se ne može pronaći do kraja prve polovice 20. stoljeća.

Vrlo veliku sličnost s bojanjem pisanica voskom ima penganje jaja koje je rašireno u Dubrovačkom primorju. Zanimljiva je sličnost u tehnici i motivima između dva krajnja područja Hrvatske, kao što su Srijem (Bogdanovci) i Dubrovačko primorje. Motivi su na pisanicama različiti kapljičasti elementi koji oblikuju rozete, lepeze i njima srodne likove.

Ne može se točno ustvrditi kada i zašto se pojavila figura zeca u hrvatskoj tradiciji. U drugoj polovici 18. stoljeća u Srednjoj Europi spominje se upravo zec koji skriva jaja, najčešće u travu, a djeca ih onda s uzbuđenjem traže. Tijekom 19. stoljeća postala je popularna tradicija zeca koji nosi darove, a u 20. stoljeću to je postao nezaobilazni znak Uskrsa i uskrsnog darivanja.

Prvi pokušaji tumačenja zeca usmjereni su prema njegovoj ulozi pratitelja germanske božice proljeća Ostare, te kao simbola plodnosti. Neke druge teorije pak kažu da je pojava zeca element mitologije svakidašnjice te da ga ne treba posebno tumačiti.

U svakom slučaju, može se pretpostaviti da je lik zeca u uskrsnim običajima, kao i običaj da zec donosi darove, k nama prenesen iz srednje Europe, i to u fazi kada se on kao pojava već ustalio i istisnuo dotadašnje likove koji su darivali djecu za Uskrs (kokoš, pijetao, lastavica, kukavica). U Hrvatskoj seoskoj tradiciji zec se ne može pronaći do kraja prve polovice 20. stoljeća.

Izvor:rastimo-u-vjeri.com


SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS!
OPĆINA MALINSKA – DUBAŠNICA

Uredništvo novih medija

Povezane teme