Likovna priča o crkvi svetog Apolinara iz škole Malinska – Dubašnica

Listove ovogodišnjeg Kalendara krase likovni radovi koji prikazuju župnu crkvu sv. Apolinara koja je Dubašljanima bila, i još uvijek jest, izvor te crpilište tradicije, čuvarica dubašljanske povijesti i ishodište kulture.

Prošlo je više od stoljeća i pol, točnije 160 godina, otkad je ova postojana građevina postala središtem duhovnosti ovoga dijela otoka Krka i svih njegovih stanovnika.

Prvi se poticaji i zamisli o potrebi gradnje nove dubašljanske župne crkve pojavljuju u puku već potkraj 18. stoljeća, prvenstveno zbog brojnih nedostataka stare župne crkve sv. Apolinara što su se bili nagomilali do onoga doba. Ova se, naime, crkva nalazila u danas nestalome selu Dubašnici, usred istoimenoga plodnog polja, s temeljima još iz 12. stoljeća te je već bila trošna, a područje je vremenom postalo nezdravo, točnije malarično. No, nesložan se dubašljanski narod nije mogao dogovoriti o lokaciji za gradnju nove crkve:

 … hotili nikoi da bude postavna polag Gospoe od Karmena, nikoi polag s. Antona, nikoi polag Matišići ili Tarencieva, a nikoi da bude načinena stara crikva …
(Štefanić: Glagoljski rukopisi)


Daniel Lončar, 7. a


Unatoč svemu, u to je doba, dakle potkraj 18. stoljeća, ipak samo bila obnovljena stara župna crkva sv. Apolinara u Dubašnici. Takvu su odluku donijele mletačke vlasti na Krku pravdajući svoj postupak neslogom puka i manjim troškovima koje zahtijeva jedna obnova, negoli puno većima koje iziskuje gradnja nove crkve. Dogodilo se to za vrijeme župnikovanja plovana Petra Žgombića.

Josipa Jurić, 8. b

No, župnoj crkvi kao da je bilo predodređeno promijeniti lokaciju pa je ni tridesetak godina nakon obnove, godine 1820, Presveti Sakrament u procesiji prenesen iz crkve sv. Apolinara u Bogoviće, točnije u crkvu Majke Božje Karmelske. Godine 1834. konačno je i zabranjeno bogoslužje u staroj župnoj crkvi. Do odluke o prijenosu Presvetoga Sakramenta došlo je prvenstveno na poticaj dubašljanskih vjernika koji su uostalom zamolili biskupa Ivana Antuna Šintića da njihovu potrebu i želju za gradnjom nove župne crkve preporuči civilnim vlastima. Što se biskupa tiče, nije bilo prepreka za gradnju nove župne crkve, međutim, među Dubašljanima se ponovno izrodila nesloga oko mjesta njezine gradnje – spominjale su se lokacije Gulin, Bunićevo, Varoš ili negdje bliže moru. Vidjevši takvu situaciju, župnik Petar Bogović predložio je Pokrajinskoj vladi da se za potrebe nove župne crkve nadogradi kapela Majke Božje Karmelske u Bogovićima. Te je događaje lijepo opisao u svojim sjećanjima seljak Pavao Bogović iz Bogovića:

Laura Božić, 7. a

Žalosni, moj Bože, jurveć je prošlo 33 godine i jošće se ne bi pogodili da ni došal carski kapitan iz Lošinja, za vrijeme potešta Pava Matiša. On je pozval ljudi na dogovaranje i glasanje. Počne puku pripovidati od kolike je vele potribe sagrajenje crkve za Dubašnicu i da se fini nesloga. Za novu crkvu bi guveran (vlada) dal 15000 fiorini, a za nadogradnju kol Gospoje da bi šlo 10000 fiorini. Jedan po jedan hodiše na voltu na kojoj bijaše stol od gospode i daše glas: jedni da crikva bude na Bunićevo, a drugi za kol Gospoje. Gorinji su pridobivali dolinji. Kapitan zatvori harte (broj glasova) i otpravi ih na miništer u Beč.

Anton Milčetić, 1. b

Obitelj Bogović, pod čijim je patronatom bila kapela, dala je svoj pristanak za (nado)gradnju crkve na mjestu kapele Majke Božje Karmelske. Ova je, pak, kapela bila podignuta u baroknome stilu 1644. godine zalaganjem i trudom braće svećenika Petra Bogovića i Pavla Bogovića. Projekt je kapele bio neobično elaboriran i zreo za ovu (u to vrijeme) ipak relativno nerazvijenu provincijalnu sredinu. Naime, kapela je Majke Božje Karmelske bila centralna građevina trolisnoga tlocrta s dvije bočne i jednom glavnom apsidom u kojoj je bio smješten glavni oltar. Središnji je prostor nadvisivala mala kupola nad tamburom, na vrhu zaključena lanternom. Spomenuti dijelovi ove građevine sačuvani su, tj. postali su kasnije svetištem nove crkve te ih se i danas može lijepo vidjeti, posebice u pogledu prema začelnom dijelu današnje crkve.

Adrian Šakić, 3. b

Činjenica da su u to doba Bogovići bili najveće dubašljansko selo (npr. 1818. godine imaju 124, a već 1857. godine 160 stanovnika), odigrala je također važnu ulogu u odabiru mjesta za gradnju nove crkve.

Napokon, 1854. godine započele su pripreme za početak gradnje nove župne crkve sv. Apolinara u Bogovićima. Dana 29. studenoga 1855. godine blagoslovljeni su temelji. Gradnja, dakle, započinje u jednoj od najtežih godina u povijesti otoka Krka – u 1855. godini kada otokom hara kolera. Kako se čini, upravo je kolera, izuzev već spomenutih razloga, imala najbitniju ulogu u stvaranju sloge među pukom oko gradnje nove župne crkve sv. Apolinara. Tako su seljaci iz Kremenića i Žgombića palili vapnenicu,

Julija Tadajević, 2. a

Gorinja sela proširivala su put koji vodi od Poganke do Bogovića te vadila kamenje za gradnju crkve. Međutim, kako u trenutku zamaha gradnje nije bilo dovoljno građevnog materijala, odlučeno je da se sruši stara župna crkva te da se njezino kamenje doveze u Bogoviće i iskoristi za gradnju. Tako je nova župna crkva, s jedne strane, preuzela titular od stare župne crkve, a ova je pak na neki način dijelom materijalizirana u novoj. Kamene blokove, oltare i ostali crkveni namještaj iz stare crkve volovskim su zapregama Dolinja sela dopremala do gradilišta u Bogovićima. U Osobnom dnevniku popa Mihovila Mužinića Mužine zabilježeni su zanimljivi podatci o ovim događajima:

Maja Ivković, 5. a

… Spominjem se da me je pok. brat Josip uzeo bio s vozom doli k sv. Apolinaru. Bio je naime nalog da se odanle prenosi ovamo kamenje dvaju oltara: glavnoga sv. Apolinara i pobočnoga Gospoje Ružarice; treći sv. Mikule nije bilo moguće sačuvati jer se raspao od starosti. Kako da sad vidim povorku vozova. Sjećam se da sam bio prisutan tamo i gledao kako se po drvenom žlijebu spuštaju iz krova žljebice /kupe/, dakle tada su bili počeli staru crkvu otkrivati. (Dnevnik, 23. srpnja 1929)

Crkva je bila završena 1857. godine, s time da je većina grubih radova na njoj bila okončana još 1856. godine. U središnji je prostor svetišta, tj. nekadašnje kapele Majke Božje Karmelske, postavljen veliki, mramorni glavni oltar koji također datira iz baroknog razdoblja, no ne zna se točno vrijeme njegova nastanka. Izvorno se nalazio u staroj crkvi sv. Apolinara, a 1855. je godine prenesen na današnje mjesto.

Laura Kraljić, 5. b

Njime dominira oltarna pala iz 1867. godine naslikana rukom bečkog slikara W. Schöfemanna koja prikazuje Bogorodicu sa svecima, dakako i sv. Apolinarom. Slika je, dakle, naručena i postavljena u središte glavnoga oltara naknadno, a prije se ovdje morala nalaziti neka starija slika koja je zamijenjena ovom. Od skulptura se na oltaru ističu kipovi dvaju svetaca. Na lijevoj strani stoji skulptura biskupa s mitrom i knjigom, najvjerojatnije prikaz sv. Apolinara. Desno je prikazan sv. Petar u papinskom ruhu s tijarom i ključevima. Ovi su kipovi izrađeni od drveta te obojani tako da imitiraju mramorne skulpture. Na vrhu su glavnoga oltara još dvije manje skulpture svetaca.

Manuela Barbiš, 7. b

.
Istodobno se uz crkvu gradio i veliki zvonik od tesanog i zidanog kamena visine 28 metara, udaljen od crkve 13 metara. Zvonik je sagrađen 1856. godine, a zidali su ga majstori iz Grižana. Nakon svih spomenutih radova crkvu je konačno 3. svibnja 1857. godine posvetio krčki biskup Ivan Josip Vitezić koji je 6. rujna iste godine po prvi puta podijelio sakrament sv. krizme u novoj župnoj crkvi.
Idućih se desetljeća dorađuje unutrašnjost jer je crkva u početku bila uređena samo koliko je to bilo prijeko potrebno za njezino najosnovnije funkcioniranje.
Dana 20. ožujka 1901. u stupac je trijumfalnog luka uzidan brončani medaljon (Isus Hrist Bog Človek) u spomen početka 20. stoljeća. Godine 1906. u unutrašnjim, bočnim nišama crkve postavljeni su drveni, polikromirani (ponegdje i pozlaćeni) kipovi Presvetog Srca Isusova i sv. Nikole (ovog potonjeg, smatralo se tada, tek privremeno jer je prvobitno bio namijenjen budućoj kapeli u Malinskoj). Na Božić iste godine svečano su zasvirale orgulje u župnoj crkvi, a prvi je orguljaš bio zaslužni dubašljanski učitelj Mihovil Radić (1874 – 1951).

Karla Žužić, 7. a

Godine 1967. uređuje se okolica crkve, a 1969. objavljena je knjižica tadašnjeg župnika vlč. Antuna Zeca Dubašnica jučer, danas s nakanom prikupljanja novčanih sredstava potrebnih za obnovu i poljepšavanje župne crkve. Iz stare crkve sv. Apolinara u Bogoviće je, osim oltara, prenesena i velika količina ostaloga sakralnog inventara. Među tim su se predmetima isticala dva mramorna ambona koja su uklonjena 1969. godine. No, za razliku od njih, do danas su preživjela dva mramorna krstionika, od kojih je jedan ovamo dospio iz stare crkve, a drugi najvjerojatnije iz kapele Majke Božje Karmelske. Za potonju su također naručeni posrebreni procesijski križ i dva svijećnjaka minuciozna dizajna i vješte izrade, koje je za dotičnu crkvu 1780. godine naručio Petar Bogović, sin pokojnoga

Karolina Kraljić, 7. a

Pavla. Također je i nekoliko spomenika glagoljske baštine rušenjem stare župne crkve sv. Apolinara svoju novu lokaciju pronašlo u novoj župnoj crkvi, ali prvenstveno kao građevni materijal za njezinu gradnju.

Župne orgulje, koje su prvi puta zasvirale 25. prosinca 1906, restaurirane su najprije 1958. godine u radionici F. Jenka (Gunclje/St. Vid nad Ljubljano), a potom 1981. u radionici G. Zanina (iz Codropia, Udine) te ubrzo nakonove restauracije elektrificirane. Tom je prigodom postavljen novi sviraonik u prostor sadašnjeg pjevališta. Spomenimo da je od svih dubašljanskih orguljaša najduže ovu službu, još od 1941, obnašao Vinko Barbiš (1924 – 1999).

Edita Begaj, 6. a

Pročelje crkve uređeno je 1986, a sljedeće su godine, u povodu 130. obljetnice posvete crkve, dovršene i bočne te začelna fasada crkve. Instaliran je i novi programator za zvonjenje na zvoniku. Godine 1988. u nišama na pročelju crkve postavljeni su novi kipovi Gospe Karmelske i sv. Apolinara. Kako su uz župu i župnu crkvu vezani brojni narodni običaji (npr. Sensa), tako su se godine 1988/1989. pred njom održali i Dubašljanski kolejani.

1998. godine temeljito obnovljena župna crkva: obnovljeno je kompletno krovište, kupljeni su novo pojačalo za zvonik i programator za zvonjenje. Također je uređeno i crkveno dvorište. Nastavljene su aktivnosti i na kulturnome planu, tako da je u župnoj vjeronaučnoj dvorani u Bogovićima od 18. do 25. srpnja 1999. godine postavljena izložba Akademiku Branku Fučiću u spomen. Iduće godine postavlja se izložba crteža vitraja za župnu crkvu sv. Apolinara akademskog kipara Željka Zime.

Dominik Lesica, 4.b i Nikola Kovačić, 4.b

2006. godine dubašljanska župna crkva sv. Apolinara u Bogovićima zasjala je novim sjajem: temeljito je obnovljena, uređena i očišćena, a nabavljeni su i novi vitraji koji, među ostalima, prikazuju i dubašljanske crkve te kapele, kao i njihove svece – zaštitnike.

Tako obnovljena dočekala je i 2007. godinu, veliku proslavu svoje već stoljeće i pol duge opstojnosti i prisutnosti među dubašljanskim vjernicima.


izvor: Perica Dujmović i Tomislav Galović, Stoljeće i pol župne crkve sv. Apolinara u Bogovićima, osnovna škola Malinska – Dubašnica.

Povezane teme