Poziv na dosljednost kršćanskog života

Približavajući se sve više slavlju najvećega kršćanskog blagdana – Uskrsu, razmišljam o riječima sv. apostola Pavla:


Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi… (Kol 3,1-5)


Ove riječi me potiču na razmišljanje o današnjim kršćanima. Pitam se: razlikuju li se današnji kršćani životom od onih koji to nisu? Ako se razlikuju, ima li ta razlika pozitivan ili negativan predznak? Ako kršćani nakon korizmene priprave i slavlja uskrsnuća Gospodnjeg nastavljaju biti zatvoreni za potrebe bližnjeg, nevjerni, zatvoreni životu, navezani na novac koji postaje jedino mjerilo djelovanja, itd…, koji je smisao slavljenja Uskrsa?

Sve više opažamo među kršćanima raskorak između vjere i života. Ima ljudi koji nedjeljom idu na sv. misu, koji se dapače i pričešćuju, ali kojima to nema nikakva utjecaja na život. Najvažnije je biti netko, posjedovati materijalna dobra i uživati određeni ugled. Takav čovjek u stvarnosti nije kršćanin. Za njega ići u crkvu znači određenu naviku, tradiciju, nešto što mu pristaje, ali nipošto ne pomišlja da biti kršćanin znači prihvatiti moral Crkve i boriti se protiv mentaliteta ovoga svijeta. Takav čovjek kada čuje evanđelje pomisli: „Kakve lijepe priče, ali život je nešto drugo…” Ovaj raskid između religije i života je vrlo težak jer izaziva smijeh kod ljudi koji nisu kršćani, kod ateista i svih ostalih. Ne želimo suditi nikoga, ali pozvani smo razmisliti o samima sebi i o svojoj ulozi u svijetu.


Papa Franjo o nedosljednosti kršćana

 

Papa Franjo je u jednoj meditaciji u Domu sv. Marte 2014. godine rekao da nedosljedni kršćani daju protusvjedočanstvo onima koji ne vjeruju. Upravo je dosljednost najvažnija karakteristika koja treba resiti kršćanina. Dosljednost se ima očitovati u razmišljanju, osjećanju i djelovanju kršćanina. Ako netko kaže da je kršćanin, ali se to ne vidi u njegovom ponašanju, tj. ako je kršćanin nedosljedan, on sablažnjava. Isus govori o tome u evanđelju. Upozorava na opasnost sablazni govoreći:


…Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najma-njih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more. Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi…

 

I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi… (Mk 9, 42-48)

Nema smisla govoriti o Uskrsu koji ne bi bio usmjeren na promjenu života. On nas poziva da se rodimo nanovo – odozgor. Svaka religioznost koja je zatvorena za promjenu, za obraćenje, za novi život po Duhu Svetom je lažna. Ako se u životu kršćana ne prepoznaje Isus Krist uskrsli, ako nemamo njegova Duha, ako ne ljubimo kako je on nas ljubio dajući svoj život za nas, onda nismo njegovi.

Dekristijanizacija i sekularizacija u svijetu

 

Kršćanstvo se danas u svijetu nalazi na velikoj kušnji. Dekristijanizacija i sekularizacija ga rastaču poput raka. Europa napušta Isusa Krista. Budući da je „zaboravila” svoje kršćanske korijene, ne zna više kamo ide. U prošlom stoljeću kada su kršćanske vrijednosti izgubile na snazi, europski narodi su zamijenili kršćansku vjeru socijalizmom, komunizmom, fašizmom i nacizmom. Danas u Europi vlada nihilizam – tj. nastoji se ispuniti prazninu u duši lažnim bogom – eurom, i sukladno tome bogom moći, moći nad drugim čovjekom. Međutim, čovjek nije sretan. Sve je više uništenih obitelji, sve je manje djece i zajedništva među ljudima. Razvod postaje normalna stvar. Čovjek koji svoju sigurnost stavlja u novac kad-tad ostaje razočaran. Ovi lažni bogovi nisu kadri dati mu istinsku radost i puninu života. Za njih kaže sv. Pismo:


…Idoli su njihovi srebro i zlato, ljudskih su ruku djelo. Usta imaju, a ne govore, oči imaju, a ne vide. Uši imaju, a ne čuju, nosnice, a ne mirišu. Ruke imaju, a ne hvataju, noge imaju, a ne hodaju; glas im iz grla ne izlazi. Takvi su i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih uzdaju… (Ps 115, 4-8)


Postoje dva puta

 

Na kraju, mogli bismo zaključiti da slaviti Uskrs znači prihvatiti veliku odgovornost. Pitanje je života i smrti, blagoslova i prokletstva. Postoje dva puta: put ljubavi prema bližnjemu koji čovjeka oslobađa od egoizma i čini sposobnim za sebedarje, te put pohlepe za novcem koji čovjeka dovodi do sukoba i mržnje prema bližnjemu. Uskrs je poziv da se opredijelimo. Ne možemo sjediti na dvije stolice. Ne možemo služiti Bogu i novcu – kaže Isus. O tome ovisi hoće li Isus u nama kršćanima prepoznati svoje učenike ili će nam morati reći da nas ne poznaje.

 

Kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na Zemlji?


Autor: Marin Dašek, župnik župe Svetoga Apolinara, Dubašnica

Povezane teme