Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, 15. siječanja 1992. godine, i dan vraćanja istočne Slavonije u državno – pravni poredak Republike Hrvatske

Međunarodno priznanje Hrvatske je postupno uslijedilo nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. Istog dana razdruživanje je proglasila i Slovenija i sljedeći dan su se države uzajamno priznale.

Paralelno je tekao proces razdruživanja Sovjetskog Saveza, gdje su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su priznale Hrvatsku tokom 1991, a od njih prva Litva. Te su države u to doba i same bile tek djelomično priznate.

Od općepriznatih zemalja Hrvatsku je prvi priznao Island, 19. prosinca 1991. Island je također prvi priznao i baltičke republike: Litvu, Latviju,i i Estoniju.


Istog dana je Njemačka objavila priznanje koje je međutim trebalo stupiti na snagu 15. siječnja 1992. Priznanje su najavile i Italija, Švedska i Vatikan.

Vatikan je priznao Hrvatsku 13. siječnja, a San Marino 14. siječnja.


Dana 15. siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo svih 12 tadašnjih članica tadašnje Europske zajednice, te još i Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Sljedećeg dana uslijedilo je priznanje još zemalja, a do kraja siječnja Hrvatsku su priznale 44 države. Nadnevak 15. siječnja se obilježava kao spomendan – Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.


Predsjednik Franjo Tuđman, u obraćanju narodu, putem Hrvatske televizije, te  je večeri rekao:

“Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti”



Priznanje Hrvatske, 15. siječnja 1992. Plavom su prikazane zemlje, koje su priznale Hrvatsku do 00:00, 16. siječnja 1992.


Ostale države priznale su Republiku Hrvatsku, različitom dinamikom, tako na primjer Brazil u siječnju, Rusija u veljači, Japan u ožujku, SAD, Izrael i Kina u travnju, a Indija, Venezuela u svibnju 1992. godine.



Večernji list, 16. siječanj 1992. godine


Koje zemlje nisu formalno priznale Republiku Hrvatsku?

 


Među njima je, na primjer, Kneževina Monako, koja formalno nikada nije priznala Republiku Hrvatsku. Tadašnji veleposlanik Republike Hrvatske u Francuskoj, Mirko Galić, 6. prosinca 2007. predao je Albertu II od Monaka izvornike vjerodajnica 6. prosinca 2007. godine, na što je, 14. prosinca te iste godine, Philippe Blanchi, veleposlanik Monaka  Italiji, predao vjerojdajnice tadašnjem hrvatskom predsjedniku Sjepanu Mesiću te na taj način uspostavio diplomatske odnose između Kneževine Monako i Republike Hrvatske.

Jednako tako, svoje formalno priznanje nikad nam nije uručila  Malezija. No ipak, diplomatski odnosi su uspostavljeni još 4. svibnja 1992. godine, a danas je glavni grad Malezije, Kuala Lumpur, hrvatsko diplomatsko središte koje pokriva i Brunej, Kambodžu, Laos i Myanmar.

Među zemljama koje s Republikom Hrvatskom održavaju diplomatske odnose, ali je formalno nikad nisu priznale, nalaze se još i upravo spomenut Myanmar, kao i Afganistan, Angola, Antigua i Barbuda, Azerbajdžan, Bangladeš, Barbados, Benin, Bocvana, Demokratska Republika Kongo, Dominikarska Republika, Ekvatorska Gvineja, El Salvador, Eritreja, Fidži, Gabon, Gambija, Grenada, Gvineja, Gvineja Bisao, Haiti, Honduras, Irak, već spomenuta Kambodža, Kamerun, Komori, Kongo, već spomenut Laos, Madagaskar, Malavi, Maldivi, Mali, Mauricijus, Mikronezija, Mozambik, Namibija, Nauru, Nepal, Obala Bjelokosti,  Papua Nova Gvineja, Sejšeli, Senegal, Sijera Leone, Sirija, Surinam, Timor-Leste, Togo, Turkmenistan, Vanuatu i Zimbabve, zemlja kojom vlada nekad veliki prijatelj druga Tita, diktator Robert Mugabe.

Do 15. siječnja 2012., 20 godina nakon priznanja od strane Europske unije, 19 država još nije formalno priznalo Hrvatsku, niti je s Hrvatskom uspostavilo bilo kakve diplomatske odnose. To su Bahami, Burundi, Butan, Dominika, Džibuti, Južni Sudan, Kiribati, Liberija, Maršalovi otoci, Niger, Ruanda, Salomonski Otoci, Somalija, Srednjoafrička Republika, Svazi, Sveti Kristofor i Nevis, Tonga i Tuvalu.


Reintegracija istočne Slavonije u ustavno – pravni poredak Republike Hrvatske

Zbog svoje iznimne geopolitičke i geostrateške važnosti, prometnog položaja te gospodarskih i ljudskih potencijala, hrvatsko je Podunavlje bilo posebnim ciljem srpske agresije na Republiku Hrvatsku. Cijelo je Podunavlje bilo poprište ratne agresije koja je za posljedicu imala iznimno velika ljudska stradanja te prisilno raseljavanje stanovništva.


Područje okupirane istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema


Djelovanje međunarodne zajednice u Republici Hrvatskoj, osobito UN-a kroz misije UNPROFOR-a i UNCRO-a između 1992. i 1995. godine, nije ostvarilo zadovoljavajuće rezultate. Nisu, naime, ispunjeni najvažniji ciljevi tih misija: nije uspostavljen potpun mir i trajni prekid oružanih borbi, nijedan prognanik nije se vratio svojemu domu na tada okupiranom području Republike Hrvatske. UNPROFOR i UNCRO de facto su održavali samo status quo, što je zapravo bilo svojevrsno međunarodno priznanje rezultata agresije i etničkoga čišćenja. Također, izrazito radikalna i nepomirljiva stajališta tadašnjih predstavnika pobunjenih Srba u Hrvatskoj, koji su, poučeni od beogradskog režima, odbijali svako političko rješenje koje je podrazumijevalo cjelovitost hrvatskoga državnog područja (pa čak i Plan Z-4, koji je u biti podrazumijevao političku i teritorijalnu autonomiju Srba u Hrvatskoj, tj. “državu u državi”), nisu išla u prilog zaustavljanju rata, uspostavi mira te pronalaženju pravednih i trajnih odgovora na sva otvorena pitanja. Zbog tih općih okolnosti, Hrvatska je u četiri godine srbijanske agresije morala, unatoč protivljenjima iz međunarodne zajednice (osobito iz britansko-francuskih krugova) i nekih unutarhrvatskih političkih i društvenih čimbenika, a potaknuta neučinkovitošću međunarodnih mirovnih snaga, postupno vojno oslobađati svoje državno područje.

Vojno-redarstvenim akcijama “Bljesak” i “Oluja” Hrvatska je vratila oko 12 tisuća četvornih kilometara zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, Like i sjeverno – dalmatinskoga zaleđa. Hrvatska je u intervalu od samo tri mjeseca uspjela povratiti okupirana područja, tzv. UNPA sektora “Zapad”, “Sjever” i “Jug”. Pod srpskim nadzorom ostalo je samo hrvatsko Podunavlje (Sektor “Istok”).

Pitanje hrvatskog Podunavlja rješavalo se na marginama Daytonske mirovne konferencije 1995. godine u čijoj je žiži bilo pitanje okončanja sukoba u BiH. U usporedbi s ostalim problemima političkih pregovora pitanje reintegracije Istočne Hrvatske bilo je jedno od najsloženijih. Ipak, slijedom okolnosti postignuto je razmjerno jednostavno i brzo rješenje. Uvidjevši pogubnost svoje dotadašnje politike i odlučnost Hrvata da vojnim putem oslobode sve okupirane dijelove svoje države, vodstvo pobunjenih Srba na preostalom dijelu okupiranoga državnog područja RH tek je nakon “Oluje” i poraza Vojske Republike Srpske u BiH pristalo na ponuđene prijedloge i mirno rješenje sukoba. Tako je 12.11. 1995. potpisan “Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji toga područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske“. Pored mirovnih posrednika svoj potpis na sporazum o mirnoj reintegraciji stavili su Hrvoje Šarinić u ime hrvatske vlade te Milan Milanović u ime srpske strane.

Erdutski sporazum, koji je zbog niza ustupaka pobunjenim Srbima izazvao nezadovoljstvo prognanih Hrvata s toga područja, potvrdio je dosljednost hrvatske politike u nastojanju da, čak i uz bolne kompromise, probleme s pobunjenim Srbima rješava pregovorima i mirnim putem. Sporazum o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u sastav Republike Hrvatske potvrdilo je 23.11. 1995. i Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1023). Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1037, od 15.1. 1996.) ustanovilo je posebnu “Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji” (UN Transitional Authority in Eastern Slavonia, odnosno UNTAES). Na čelo Prijelazne uprave došao je američki general Jacques Paul Klein.

Osnovne pretpostavke za uspješnu provedbu procesa mirne reintegracije uključivale su, među ostalim, sljedeća područja djelovanja: demilitarizaciju područja (razoružanje do tada prilično brojnog i dobro opremljenog srpskog korpusa), uspostavu prijelaznih policijskih snaga, početak razminiranja, postupno stvaranje ozračja o neizbježnosti i nezaustavljivosti mirne reintegracije među lokalnim Srbima, reintegraciju društvenih i gospodarskih struktura, osobito školstva, zdravstva, prometne, komunikacijske i komunalne infrastrukture, pilot-projekt povratka u naselja tzv. Srijemskog trokuta. Osobito važni za uspjeh cijele misije i osiguranje uvjeta za povratak hrvatskih prognanika bili su lokalni izbori održani 13.4. 1997. godine. Njima je do kraja uspostavljen politički sustav jednak onome na drugim dijelovima hrvatskoga teritorija. Osim toga, Srbi su dobili mogućnost izabrati svoje legitimne predstavnike u tijelima lokalne vlasti i samouprave.

Službeno, proces mirne reintegracije završio je 15.1. 1998. godine.


Izvor: Wikipedia, fizzit.net

Povezane teme