Mons. Nikola Radić: Najviše sam želio raditi s ljudima

Razgovarala:  Petrica Mrakovčić (Naša zvona, br. 75)


Za Dan Općine Malinska-Dubašnica, 20. srpnja, i ove su godine podijeljena priznanja najzaslužnijim stanovnicima Općine. Na prigodnoj svečanosti mons. Nikola Radić primio je nagradu Počasni građanin Općine Malinska-Dubašnica. U povodu toga, razgovarajući za list Naši zvoni, prvo je pitanje bilo koje smo postavili sugovorniku, kako je tu nagradu doživio:

– Bio sam iznenađen, odgovorio nam je, iz jednostavnog razloga što ja samu činjenicu i mogućnost koju mi je Bog dao da radim nešto korisno i vrijedno, pogotovo nakon što je to i ostvareno, istodobno doživljavam i kao plaću i kao nagradu, pa ništa ne očekujem sa strane. To je moja „životna filozofija”, i mogu reći da uživam u njoj. S druge strane bilo mi je doista drago vidjeti da je nešto što sam vrijedno učinio u našoj Općini i prepoznato. Ovom se nagradom, pretpostavljam, htjelo reći da to što ima svoju vrijednost, ljudima može koristiti, a onda je i cilj postignut.

Vaš žar za učenjem, spoznavanjem novoga, vidljiv je na svakom koraku. Koliko Vam je ta odlika pomogla kroz život?

 

– Istina je da su me u životu mnoge stvari zanimale i još me zanimaju. To mi je mnogo pomoglo, ali je istodobno i nemala poteškoća, jer sve se nikad ne može pa treba znati odabrati najkorisnije.

55 godina svećeničkog života


Kako ste se opredijelili za svećeničko zvanje?

– Ovog se ljeta navršilo 55 godina mojega svećeničkog života. Put do konačne odluke da postanem svećenik nije bio baš „linearan”. Zahvaljujući tom interesu „za mnogošta”, ja se u mladosti – makar sam bio u sjemeništu – nisam baš čvrsto fokusirao na svećeništvo. U meni su postojale i druge opcije. Konačna je odluka sazrela tek kad sam bio na odsluženju vojnog roka u JNA. Zato kažem da je za moje zvanje jako zaslužan Tito. Kada sam, naime, iz prve ruke vidio i iskusio svu bijedu ateističko-komunističkog sustava, toga mentalnog sklopa zarobljenosti, laži i zaglupljivanja, postalo mi je jasno gdje mi je mjesto i gdje sam najpotrebniji.

Možete nam ukratko reći kako je proteklo tih 55 svećeničkih godina?

– Najviše sam djelovao u pastoralnoj službi, a to je rad s ljudima koji sam najviše i želio. Prve sam četiri godine bio odgojitelj u pazinskom sjemeništu, a poslije župnik u raznim župama do umirovljenja 2013. godine. Nakon prerane smrti našega vrijednog župnika p. Iva Brusića bio sam župnik i u Dubašnici i jako mi je drago da sam makar mali dio svećeničkog života mogao dati upravo mojoj Dubašnici. Uz to sam 10-ak godina bio i biskupijski ekonom i biskupski vikar u Krku. A kao djelatnik Ordinarijata obnašao sam povremeno i razne druge službe, kao brigu za Caritas, za pastoral obitelji, turizma, pomoraca, neko vrijeme sam bio povjerenik za crkvena kulturna dobra…

Ipak ste se bili prisutni i na nekim drugim područjima koja nisu specifično crkvena?



– Jesam. No, sve je to bilo prvenstveno zbog toga što sam htio unaprijediti svoj pastoralni rad s ljudima. U Grazu sam upisao poslijediplomski studij pastoralne psihologije i u okviru toga diplomirao kao socioterapeut integrativne Gestalt-terapije.

To mi je kasnije mnogo pomoglo u radu s ljudima. Neko sam vrijeme na tom području bio aktivan i izvan crkvenih krugova. Tri sam godine bio član Predsjedništva Europskog udruženja za Gestalt-terapiju (EGGT) u koje je tada bilo učlanjeno 13 država. Međutim, to je tražilo previše vremena i novaca (organizacije, kongresi…) pa sam se povukao. Osim toga, da bih se mogao suočiti s nekim važnim pastoralnim izazovima koji su se preda mnom našli, morao sam se početi baviti informatikom, ovladati računalom, što je 80-ih godina prošlog stoljeća kod nas općenito, a za mene posebno, bila potpuna novost. No, to mi je opet otvorilo nove mogućnosti… A danas je, npr., jasno da bez toga ne bi bilo ni ove nagrade.

Dubašljanski anagrafi


Često se dogodi da kad se neka obitelj upusti u istraživanje svojih „korijena”, svojih predaka, dođe do Vas. O čemu se zapravo radi?


 
– Sredio sam i kompjuterizirao dubašljanske anagrafe. U svakoj župi, uz matične knjige, postoje i knjige anagrafa ili – hrvatski – popis duša. To su knjige gdje su registrirane sve obitelji sa svojim članovima uz nekoliko osnovnih podataka o njima.
To su više „priručne” knjige koje su župnicima služile da mogu imati pregled cijele župe, što se iz matičnih knjiga ne može imati. U Dubašnici postoji pet takvih knjiga u kojima možemo pratiti obiteljsku i osobnu povijest naših ljudi, sve tamo do 1750-ih godina. Velika prednost tih knjiga je što one omogućavaju uvid u povijest svake obitelji po vremenskoj vertikali – dakle u genealogiju i horizontali – u suvremeno stanje, rodbinstvo, i sl. Kad se radi o dalekoj povijesti, s tim je knjigama vrlo teško manipulirati.
Veliki je iskorak u našoj župi napravio pok. Vinko Barbiš, kada je na temelju tih knjiga izradio kartoteku obitelji, ali su obitelji ostale genealoški nepovezane. Taj je problem trebalo riješiti i ja sam osmislio jedan računalni program, prepisao sve te obitelji u računalo te ih povezao međusobno da se može pratiti njihova povijest. Obitelji iz 20. stoljeća i dalje (većinu) još sam popunio podacima iz matica što je anagrafima dalo još jednu, sasvim novu vrijednost. Radio sam na tome gotovo četiri godine. Sada u Župnom uredu postoji baza od gotovo 10 tisuća osoba koje su živjele ili žive u Dubašnici. Kada nekome treba neki podatak iz njegove prošlosti, lako ga se nađe, svakako ako je zapisan. To je prepoznato kao vrlo korisna stvar i za Općinu.
I to je, čini mi se, bio „okidač” za ovu nagradu. Tome su se onda pridružile i neke inicijative na području obnovljivih izvora energije, odnosno sunca…, pa je i to prepoznato.

Kako ste rekli u razgovoru – živite s jednom idejom da se može bolje. Čineći dobro, možemo pridonijeti tome da se dobro događa i dalje. Tu misao ostvarili ste kroz svoj život i kroz suživot s prirodom. Opišite nam svoje iskustvo i kako je započeo Vaš suživot s prirodom.

– Da, sjećam se, rekao sam to u jednom razgovoru za HRT – uvijek se može bolje. Potrebni su samo bistra glava i zdrave ruke. Naučio sam to još kao mali u svojoj obitelji, posebno od oca. Istina je i to da sve vrijedno i dobro učinjeno nosi u sebi potencijal „lančane reakcije”, kao što to, nažalost, u sebi nosi i svako učinjeno zlo. Hoće li se to i dogoditi, ovisi o ljudima. Kada danas čujem epitet da sam „ekološki osviješten”, malko se nelagodno osjećam jer to kao da pretpostavlja da sam valjda ranije bio „neosviješten”. No, moj „suživot s prirodom” započeo je u mojoj seljačkoj obitelji od najranijih dana. Tražiti u prirodi bogomdana rješenja za razne životne potrebe i probleme, najnormalnija je stvar za seljački, „neisprani” mozak. Zato mi je bilo sasvim normalno prihvatiti sunce kao (neiscrpni) rezervoar energije i njegovom svjetlošću opskrbiti fotonaponsku centralu, a onda i sve ostalo što slijedi…, do el-auta. A nije jednako živjeti orijentiran na sunce i na prirodu u jednoj svjesnoj životnoj simbiozi, ili pak biti orijentiran isključivo na novčanik. O kvaliteti života, o kreativnoj atmosferi u jednom, odnosno drugom slučaju, bolje i ne govoriti. No ljudi bi, čini se, samo „kako je lakše”. A to „lakše” u pravilu završava kukanjem kako je „teško”.


…Učili ste nas misliti


Svojim primjerom svakodnevno pokazujete put k boljem životu. Koji bi bio Vaš savjet našem čovjeku da skupi hrabrosti učiniti prvi korak u poboljšanju svojega života?

– Ne mogu i ne želim biti sudac vlastitog života. Mogu samo reći: ako je nekada kako Vi kažete, onda veliko hvala Bogu!

Što se savjeta tiče, valja reći da se on može dati samo onome koji ga želi čuti. Srećom, nađu se ljudi koji žele čuti. Za ilustraciju navest ću Vam primjer iz kojega ćete, nadam se, moći zaključiti koja bi bila moja poruka u tom smislu. Kada sam nakon više godina odlazio iz jedne župe, jedan mi je predstavnik župe u oproštajnoj riječi nakon mise rekao i ovo: „Posebno smo Vam zahvalni što ste nas kroz sve ovo vrijeme učili misliti.” Doživio sam to kao veliki kompliment. Ne smijemo gubiti iz vida da su nam nakon 60-ak i više godina sustavnog „pranja” dobrano „oprani mozgovi”. Tragičan vid te stvarnosti kod čovjeka jest da on toga ne može biti svjestan. Ako i kad postane svjestan (malo-pomalo), stvari kreću. Počinje se misliti svojom glavom, a ne kako misli TV, Novi list i razni drugi mediji; počinje se gledati svojim očima, a ne kroz naočale koje nam je ova ili ona partija stavila na nos; postajemo svjesni da imamo ruke koje nam ništa ne može zamijeniti i koje su vrjednije od svih EUsubvencija…,uočavamo konačno da gotovo svaka naša kuća ima vrt i da nam Bog daje vode „besplatno” kolikogod nam treba.


Izvući iz toga konkretne zaključke i početi ih ostvarivati, to bi bio pravi iskorak u jednu budućnost koja ne bi bila samo novo izdanje (eventualno prefarbano) poznate nam prošlosti.To međutim nije „lakše”, ali je zato mnogo „bolje”

Povezane teme